Zašto ćuti država kada sve zna

Žalim Slavka Musića jer je dokazao da je stvarno „djevojka za sve“, kako mi se predstavio prilikom našeg prvog susreta 31. januara prošle godine ispred fabrike cigara u Mojkovcu.

I njegovo ponašanje kod hangara u Donjoj Gorici dokaz je da on to jeste. On jednostavno bespogovorno prihvata sve zadatke svojih nalogodavaca i poslodovaca i to je njegov izbor.

On zna zbog čega to radi i, sudeći po tome da može sebi da priušti dva advokata i fensi garderobu, ne radi to za džabe, jer je na sudu kazao da je siromašan (materijalno). Ja sam mu, tokom cijelog istražnog i sudskog procesa davala priliku da pomogne sebi i kaže istinu, ali on to jednostavno nije htio ili nije smio.

Više od njega žalim institucije koje su bile dužne da, i fabriku u Mojkovcu i kontinuirane napade i pritiske na mene, istraže sa više volje, odlučnosti i petlje.I njima sam pomagala da do istine zajedno dođemo neprestano ukazujući na propuste u istrazi, opstrukcije, podmetanja... Sramno je bilo ponašanje i djelovanje čelnih ljudi tadašnjeg menadžmenta policije od samog momenta kada sam počela da istražujem poslovanje fabrike „Tara“.

Poslije toga policija se „pokazala“ kada su istraživali napad na mene i moje kolege kod hangara braće Mrkić kada nijesu smjeli, a morali su da istog momenta uđu u taj objekat. Nijesu ušli, a iz tog hangara cijele noći su kamioni odvozili moguće dokaze krivičnog djela. Dva dana su dali fore i Mrkićima i „mojkovčanima“. Niko nije za to odgovarao.

Da ne govorim o istrazi i podmetanju u slučaju kada su mi najbrutalnije prijetili da će mi napasti dijete (preko čega nikad neću preći!), pa sve do posljednjeg fizičkog napada na mene. U toj instituciji i tada su znali i sada znaju sve. Zašto su ćutali tada jasno mi je, ali zašto ćute sada? Tužilaštvo je bilo jedina državna adresa kojoj sam mogla da se obratim u svakom trenutku kada sam brinula za svoju, bezbjednost moje porodice i redakcije.

Ja i dalje imam i snage i kondicije da se borim i izborim za istinu i mogućnost da živim i radim kao slobodan čovjek

Oni su sada jedina institucija u koju imam nadu i u koju se uzdam, uprkos gorčini koju osjećam jer nijesu u datom trenutku reagovali brže i učinili više bez obzira na sve prepreke koje su im bile na putu, a kojima sam bila svjedok. Da su tada krivično odgovarali svi oni koji su bezočno opstruirali, i istragu poslovanja fabrike i napada na mene, danas bih ja slobodno živjela i bavila se svojim poslom.

Ovako, Musić će biti četiri mjeseca lišen slobode, mjesec više nego što sam ja danas. Ali , polako. Ja i dalje imam i snage i kondicije da se borim i izborim za istinu i mogućnost da živim i radim kao slobodan čovjek.

A ni hrabrosti mi ne nedostaje, na veliku žalost onih koji još sjede u (doduše drugim, ali ne manje udobnim) foteljama. Javno ću ponoviti ono što sam rekla premijeru Igoru Lukšiću, i ne samo njemu i ne samo jednom: ako istražite do kraja, profesionalno i bez ostatka samo one koji stoje iza prijetnji i napada na mene i redakciju „Vijesti“ , otvoriće vam se kao na dlanu najbezočniji primjer organizovanog kriminala u kojem velikog udjela i debelog interesa imaju neki ljudi koji su i sada u vlasti.

Složio se sa mnom. I nije samo on. Ja sam kao novinarka pisala, rekla i pokazala što je do mene ne štedeći se ni u jednom trenutku, uprkos svemu. Premijer, tužilaštvo i policija su na potezu. Ja taj potez strpljivo čekam, ali neću još dugo.

( Olivera Lakić )