Supruga političkog lidera silazi sa scene

Nevjenčana supruga novog francuskog predsjednika Fransoa Olanda je šarmantna politička novinarka Valeri Trirveler, ali to, izgleda, nikoga ne brine. Nevjenčana supruga predsjednika Njemačke Joakima Gauka je novinarka Danijela Šat, ali svakog je za to baš briga. Nevjenčana supruga guvernera Njujorka Endrjua Komoa je guru domaćeg ognjišta Sandra Li, ali to nikoga ne uznemirava. Ovaj spisak lako je nastaviti.

Znači li to da obožavana supruga političkog vođe, koja je bila do te mjere neodvojiv dio političkog pejsaža da je imala sopstvene simbole po kojima se izdvajala – od finog kostima do očaranog pogleda kojim od glave do pete obuhvata svog muža, odlazi u prošlost?

Treba priznati da je, u krajnjoj liniji, u Americi još moguće zaraditi politički kapital na ulozi priznati političkog lidera. Predsjednik Barak Obama se, moguće, prvi put suočio sa padom broja glasova za svoju kandidaturu i prvim realnim odlivom žena-birača kada je njegova partijska saborkinja Hilari Rozen izjavila da En Romni, supruga Mita Romnija (republikanskog kandidata za mjesto predsjednika SAD) „nije radila ni jedan jedini dan u svom životu“. Reakcija na komentar H. Rozen naglasila je odsustvo obično preuveličanog pristrasnog analiziranja frizure i odjeće političareve supruge, njene profesije i kulinarskih vještina.

Prije svega 20 godina, u vrijeme prve predsjedničke kampanje Bila Klintona, karijera njegove supruge Hilari, tj. činjenica da je imala sopstvenu karijeru, raspalila je burne i uvredljive debate. Čak je organizovan i apsurdni „konkurs za najbolju pitu“ protiv Barbare Buš , tokom kojeg je ona izmislila svoj recept kako bi donekle neutralisala podrazumijevajuću, ali polako odumiruću kulturnu potrebu za porodičnim ognjištem.

Danas izgleda kao da su ti dani iz neke druge epohe. U SAD tokom aktuelne kampanje, kao i u Evropi, nema naslova koji su u prošlosti mogli da izazovu pitanja o nevjenčanoj ženi, zaposlenoj ženi i ženi koja ima sopstveni život.

Pa onda, šta je razlog iznenadnog nestanka obožavane supruge političara?

Ta je uloga dostigla svoj vrhunac onda kada ju je igrala ona koja nije slučajno završila glumu. Nensi Regan je koncentrisala zamagljeni pogled na surovog muškarca, na demijurga demijurgâ, na centar vlasti koji sjedi na tronu, a u intervjuima je izjavljivala da su najozbiljnije što je zanima novi primjerci porculana u Bijeloj kući. „Ja ne pričam o politici“, govorila je ona. „To nije moj sektor“.

Nije čudno što je danas takva uloga nestala. Počev od toga što su je nedavni događaji učinili sasvim neprivlačnom za svaku ženu koja ima bilo kakvu alternativu takvoj ulozi. Do skoro je uloga tradicionalne supruge, najočiglednija, bila da pasivno (ili ne) posmatra kako se teške slabosti ili prevara muža predaju javnosti preko medija sa sve ponižavajućim pojedinostima.

Koja bi žena htjela tako da rizikuje igrajući tu ulogu, i koji je rizik vjerovatniji u uslovima kada nadzor političkih oponenata postaje sve oštriji i širi? Mudre žene u naše vrijeme, moguće, ne žele da se udaju da muškarce na visokim državnim funkcijama zbog kolosalne potencijalne neprivlačnosti „druge strane medalje“. Vođenje ostalih kućnih poslova bilo bi prost zadatak kada ne bi bili vezani bračnim uzama s perspektivom nezahvalnog javnog pokazivanja u slučaju skandala.

Drugi razlog za „neobaveznu udaju“ i „ne obavezno dvadesetčetvoročasovnu“ suprugu političara je smjena generacija: uloga obožavane supruge, koju je Nensi Regan dovela do savršenstva, profesija je koja oduzima mnogo vremena. Većina muškaraca koji su spremni da uzmu komilo državne uprave u svoje ruke sa ženama su iz svoje generacije koje moraju uložiti mnogo truda u sopstvenu evoluciju. Mi, zapravo, treba da zahvalimo Hilari Klinton (povučenu u sebe tokom svih tih događaja) i Šeri Bler što su raščistile kulturne naslage.

Birači takvu promjenu mogu na neki način smatrati umirujućom: ako svaki muškarac-političar mora da ima mudru, ali ne zaposlenu po cijeli dan, već „dvadesetočasovnu“ suprugu, postoji osnovana bojazan od nepredviđenog uticaja savjetnika koji nije izabran na izborima, ali stalno „lebdi tu negdje“ na sastancima kabineta ministara. Ipak, ako je nevjenčana supruga političkog lidera – novinarka, koja radi preko cijelog dana ili guru po životnom stilu, onda se opasnost od koncentracije nevidljive vlasti smanjuje, jer je pretpostavka da će takva žena biti suviše zauzeta svojim poslovima da bi imala mogućnost da se intenzivno miješa u državne.

I najzad, šta savremena pametna žene želi da dobije nalazeći se u ulozi „za jedan stepenik niže“? Ta uloga zahtijeva od žene neobične napore i trošenje svog vremena na to da muž dobro izgleda, i degradira zbog neophodnosti da se simulira odsustvo interesa prema pitanjima koja su, van svake sumnje, činila supružnike uzajamno privlačnim na početku njihovih romantičnih odnosa.

Ako supruga političkog lidera, u tradicionalnom shvatanju, iščezne, onda će to biti greška samih birača: mi smo učinili da ta dužnost bude nezahvalna i infantilna. Zašto bismo očekivali da će nevjenčane supruge naših lidera djelovati na širokoj društvenoj sceni, u društvenim ulogama, koje mi sami više ne prihvatamo u sopstvenim životima? Obožavana supruga politčkog vođe uvijek je ličila na karikaturu, a ne na heroinu. U današnje vrijeme, na sreću, ona najzad „podnosi ostavku“.

Copyright: Project Syndicate 1995–2012

( Naomi Volf )