Molim vas, pustite nas da radimo
Mučimo se da ne budemo na teretu države, kao i polovina naših sugrađana koja preživljava od socijale, ali nam ne daju živimo od svoje muke
Dok Crna Gora deklarativno ima dobru međunarodnu saradnju sa Srbijom i sa Kosovom, prevoznici ispaštaju. Rožajske kamiondžije, ukoliko žele do susjednog Novog Pazara, moraju da idu preko Bijelog Polja i tamošnjeg graničnog prelaza Dobrakovo jer na njihovom graničnom prelazu prema Srbiji - Špiljani, nema uslova za kontrolu robe.
"Ukoliko želim da prevezem kubik građe, umjesto 30 ili 60 kilometara, ja moram da pređem 200 do 300 kilometara. Kako u Špiljanima nema fitosanitarne inspekcije, umjesto preko Dračenovca, mi moramo da idemo preko Bijelog Polja, Dobrakova, Brodareva, Prijepolja i dalje. Da li je to normalno u zemljama koje teže ulasku u EU”, kazao je “Vijestima” u ime oko 80 kamionskih i petnaestak kombiprevoznika Ljutvija Kujević.
Kako može u Pljevljima?
Njegovom kolegi Sabaku Hodžiću je nejasno kako fitosanitarni inspektori postoje na graničnom prelazu sa Pljevljima, na Ranču, a nema ih u Špiljanima gdje je frekvencija mnogo veća.
"Apelujemo, molimo, preklinjemo da nas puste da radimo. Neka, kao i u Pljevljima fitosanitarni inspektor dolazi dva puta nedeljno, bilo kojim danima, u bilo koje vrijeme. Mi ćemo se prilagoditi. Ovako ne možemo da opstanemo, ni mi ni naše porodice iz Rožaja, Berana, Plava, Andrijevice, Gusinja. Umjesto kraćeg puta i troškova od 100 do 200 eura, mi moramo da praktično kružimo oko svijeta i trošimo 500 do 600 eura”, rekao je Hodžić.
Istakao je da im predstavnici srbijanske i crnogorske vlasti već pet, šest godina obećavaju rješavanje tog problema. Dok je prelaz bio na Mehovom kršu, priča on, pravdali su se nedostatkom struje, faksa i drugog: “Bili smo strpljivi i čekali, a sada su napravili jedan od modernijih prelaza, ali problem nije riješen”.
Naizgled minorni problemi na graničnim prelazima na Špiljanima i Savinim vodama, prema Kosovu, egzistencijalne su teškoće za nekoliko desetina porodica iz Rožaja, najsiromašnijeg grada u državi.
“Potpuno smo blokirani, ne možemo da radimo i prehranimo porodice. Zalud je da za to krivimo druge kada naša država ne okreće glavu i ne čini ništa da nam olakša poslovni i životni ambijent”, tvrdi Ljutvija Kujević.
Opširnije u štampanom izdanju
( Aida Sadiković )