Već viđeno

Čudno je zaista kako naše društvo, u principu, ne teži ka tome da bude kreativno, kako uopšte ne čezne za inovacijama i drugačijim vidovima funkcionisanja. Naše ponašanje tipični je déjà vu ili - već viđeno. Sve što je novo i inovativno, koliko god ono bilo dobro prezentovano u retoričkoj ravni, toliko je naprosto zanemarljivo u praktičnoj realizaciji i obratno. Dokaz tome su i načelne pripreme za predstojeće izbore. Najprije uvertira u vidu panike, lošeg raspoloženja, nezadovoljstva i priče o reformama, a sada već otvoreno i vrlo konkretno, presude, pritisci, obećanja i, što je najgore, ucjene. Iako su mediji, kako je to uvijek bilo i u sličnim situacijama, pripremili stanovništvo psihološki, sada je već izvjesno počeo rad na terenu koji podrazumijeva klasične i već viđene metode. U tome i leži tajna nepromjeljivosti i konstantnog nedostatka progresa u našem društvu.

Trpanje u javnoj upravi, govori o beskurpuloznosti neodgovornih pojedinaca koji su spremni da upropaste državu i gradove, unište budućnost generacija samo zarad jednog, ili sada sve više aktuelne priče, pola mandata?! Tamo gdje zapošljavanja nema, ili ga teoretski više ne može biti, postoje obećanja. „Pomogni nam još ovog puta, a mi ćemo tebi čim prođe kriza pronaći radno mjesto i to ćeš da biraš gdje“. Ili „reci gdje je zapelo, koji ispit ne možeš da položiš, na koji fakultet želiš da se upišeš?” Priznaćemo - poniženje za pojedinca, instituciju i državu...Umjesto da je atmosfera kreirana tako da je planski stvoren ambijent u kom se stalno uvećava broj radnih mjesta kroz realni sektor, radilo se potpuno suprotno. Nešto zbog neznanja, nešto namjerno, ali je logika vrlo jednostvna. Ako bi ekonomska situacija bila povoljna, prostor za manipulaciju socijalno ugroženim kategorijama bio bi sužen, stoga - bolje ovako. Naopako, ali učinkovito! Ne ulazim u etičku ravan promišljanja ovakvih postupaka, jer je to krajnje jasno, već govorim o političkoj odgovornosti koja je na nemjerljivo niskom nivou. Pritisci i ucjene su posebna priča. Zakon, ma kakav zakon, mi smo i zakon i država i sve što treba - hvale se direktori, menadžeri, upravnici i čelnici raznih institucija. Naravno, stvari ne treba generalizovati, iz razloga što ima i onih koji nijesu spremni da žrtvuju svoj integritet zarad kese ličnih karata, već ostaju dostojanstveni u svim situacijama, te na taj način doprinose razvoju intitucija, pa shodno tome i svojim političkim subjektima.

Kulminacija istovjetnog odnosa, koji je odraz nepromjenljive političke strategije godinama u Crnoj Gori, je negativna šaptačka kampanja. Totalno nekreativno i krajnje providno, ali, mora se kazati, učinkovito. Situacija je sljedeća. Pojave se afere, tekstovi koji govore o zloupotrebama, korupciji, kriminalu, nepotizmu, klijentelizmu, kleptokratiji, itd. Demantija nema, jer je to nemoguće poreći, ali je zato razrađen odbrambeni mehanizam koji glasi: "ovakvim tvrdnjama se narušva ugled Crne Gore" ili "ovakvi natpisi tjeraju investitore" ili u najgorem slučaju "ovakve tvrdnje su naručene u susjednim država da bi poremetili odnose u Crnoj Gori". Tako su nedavno u red onih koji nemaju drugog posla osim što razmišljaju kako da naštete Crnoj Gori stali i BBC, Barak Obama, kao i pravosuđe SAD?! Svi oni zajedno i sinhronizovano rade protiv naših državnih i nacionalnih interesa, dok mi građani ove zemlje pokušavamo na sve načine da zaštitimo svoje dostojanstvo i to nam, gle čuda, u neravnopravnoj borbi, uvijek i uspjeva, ali na našu štetu. Logično je to ako se prisjetimo Napoleona koji je jednom prilikom rekao: "Čovjek se može zaustaviti kad se penje, ali ne i kad pada". Ili bi nam možda više odgovarala misao Ibn Arabija koji je isticao: “I pad je let”.

Na kraju, ako se baš namiriše stvarna opasnost, onda se prelazi na stepenicu više i kreće se u organizovanje kampanje popularnom "taster aktivacijom spavača sa težinom". Nekolicina ljudi kojima je jedina satisfakcija dokazati se pred imaginarnim autoritetom, osmišljava priče koje što manje imaju smisla, to više imaju učinka na targetiranu skupinu građana, koji su navikli ili su prinuđeni da vjeruju u sve što im se servira. Istina je da nema širokog druma za one koji zaista žele i mogu ovu zemlju zamisliti kao bogatiju, funkcionalniju i organizovaniju. Iako se mnogi trude da suze prostor za one koji stvarno žele promjene i čine sve da oni praktično budu neutralisani, nema mjesta defetizmu. Snažna vjera i stojanje na pravdi, jača je od svakog pesimizma, jer, prije ili kasnije, sve dođe na svoje mjesto, ili makar blizu njega. Priroda je to na neki način regulisala. Ne zaboravimo da je ovo zemlja hendikepirane demokratije, koja je slična automobilu kome nedostaje volan. Kotrljajući se, ono može stići bilo gdje, u zavisnosti u kojem smjeru je gura masa. To znači da svi nosimo odgovornost. Ostanimo optimistični, jer poslije kiše uvijek izađe sunce. Ima mnogo onih koji su spremni da prodaju ličnu kartu ili ponovo, po ko zna koji put, nasjednu na svakojaka obećanja. Međutim, sve je više i ovih koji nagovaraju svoje drugove, prijatelje, komšije da to ne čine i u tome, na sreću, uspijevaju. Te šaptačke brigade prerasle su u divizije i sada rade u drugom smjeru. Konačno se prelomilo u dubljim slojevima svijesti građana da je stvarno vrijeme za nešto novo, inovativno i mnogo poštenije. To se više ne čini tako dalekim, već blizu i sasvim izvjesno, baš kao i datum za otpočinjanje pristupnih pregovora. Proces emancipacije društva i mijenjanja podaničke političke kulture u participativnu, sve je izraženiji. Raduje činjenica da je sve više onih koji ne žele da stvar prepuste slučaju, već žele da budu dio dugo očekivanih promjena i žele da daju doprinos odbrani javnog interesa i resursa ove zemlje, ljepšoj budućnosti nas samih i naše još nerođene djece. Stoga, samo pozitivno!

( Dritan Abazović )