Opozicija nikad gora, kod DPS-a po starom

Partija Mila Đukanovića je prvi put od rascjepa jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) prije dvije decenije u mogućnosti da praktično samostalno, odnosno sa minornim predizbornim partnerima, formira vlast u Podgorici, iako je u apsolutnim brojevima ostala na nivou broja glasača koji je podržavaju godinama unazad.

Tako su na nedjeljnim izborima za listu koju je vodio Ivan Vuković glasala 48.054 birača, što je za oko 500 glasova manje nego na parlamentarnim izborima 2016. godine, odnosno za oko 1.100 manje nego za listu koju je 2014. vodio Slavoljub Stijepović.

Ako se prekjučerašnjem rezultatu DPS-a doda broj birača Socijaldemokrata (SD), za koji su glasala 5.122 stanovnika glavnog grada, što je rast od 2.200 glasova partije Ivana Brajovića u odnosu na 2016. godinu, može se zaključiti da je to za oko 1.300 manje od skora koji je ostvario Đukanović na predsjedničkim izborima u aprilu.

Na drugoj strani, prosta matematika pokazuje da opozicija nikada nije ostvarila gori rezulatat na nivou Podgorice od onog prekjučerašnjeg. Tako je savez Socijaldemokratske partije i Demosa dobio podršku svega 2.985 birača, što je za 2.500 hiljade manje nego što je imao SDP 2016. ili za oko 4. 800 manje nego što je dobila Draginja Vuksanović na predsjednilčkim izborima.

I Demokratski front, koji je nastupio u savezu sa SNP-om, sa 12.291 osvojenim glasom je praktično prepolovljen u odnosu na 2016. kada je za njega glasalo 24 662. Poređenja radi, Front je na lokalnim izborima u Podgorici 2014. dobio podršku 30 hiljada birača.

Savez Demokrata i pokreta URA je od lokalnih izbora zvanično najjača opoziciona politička grupacija, ali pitanje je da li podrškom od 26.032 mogu da budu zadovoljni. Demokrate su 2016. imale podršku od 18.135 birača.

Skoro je nemoguće utvrditi da li se plus od blizu osam hiljada može pripisati URA, koja je 2016. nastupila u koaliciji “Ključ” sa SNP-om i Demosom za koju je glasalo 12.024 birača, ili prelasku nekih drugih birača u koaliciju “Za 21. vijek”.

O ukupno katastrofalnom rezultatu opozicije govori i činjenica da su koalicije Demokrate-URA i DF-SNP prekjuče zbirno osvojile za oko 400 glasova manje nego što je dobio Mladen Bojanić na nedavnim predsjedničkim izborima. Dugačak je spisak razloga za ovakav rezultat opozicionih partija, pri čemu treba podsjetiti na one na koje su analitičari javno ukazivali i za koji ne mogu tražiti krivca u izbornim zloupotrebama.

Opozicija je iz svakog bojkota parlamenta, a prije 2016. su bila makar tri koja su mogu nazvati dugotrajnijim, izlazila oslabljena i prekomponovana, ali za raliku od prethodnih sada je na početku imala široku javnu podršku, što su ukazivala i relevantna istraživanja javnog mnjenja.

Civilni sektor je ukazivao da bojkot parlamenta ne može dati rezultat sam po sebi, ako nije praćen dodatnim akcijama uz makar minimum koordinisanog djelovanja. Opozicione partije su radile suprotno tome čemu je šlag na tortu DPS-u stavio Front jednostranim povratkom u parlament.

Analitičari i civilni sektor polovinom prošle godine su ukazali da opozicija mora iskoristiti šansu na predsjedničkim, na kojima nema Dontovog količnika, i izborima u Podgorici gdje su 2016. ostvarili prednost od oko 8.000 hiljada glasova u odnosu na DPS i njegove tradicionalne partnere, ako su već ušli u zamku da izlaze na pojedinačne lokalne izbore što su iz DPS-a nazvali neprincipijelnom politikom.

Opozicija je uradila sve suprotno tome, iako je DPS jasno pokazao da mu je cilj da što ubjedljivijom pobjedom svog kandidata na predsjedničkim izborima izazove zamor od glasanja i pesimizam kod opozicionih birača na loklalnim izborima upravo time što je zakazao održavanje ova dva izborna ciklusa u veoma kratkom razmaku. Pri tome je DF mjesecima zagovarao da zajedniki opozicioni kandidat bude Andrija Jovićević sa kojim su se na kraju “dogovorili da odustane od kandidature”, dok je Aleksa Bečić najavljivao svoju kandidaturu da bi od nje odustao u posljednji čas.

Sve to je praćeno opozicionim čarkama, poput one o navodnom plagijatu Bečiča do onih na lokalnom nivou u Budvi. Na kraju, umjestio da prošire koalicioni kapacitet i vrlo moguće dovedu do sinergetskog efekta izlaskom u dvije kolone, kada je već odavno postalo jasno da od zajedničkog nastupa nema ništa, na lokalnim izborima došlo je do rasipanja opozicionih glasova.

Prostim sabiranjem broja birača koji su glasali za savez SDP-Demos, Pravu Crnu Goru Marka Milačiča i Ujedinjenu Crnu Goru Gorana Danilovića dolazi se do zaključka da se rasulo 6.700 opozicionih glasova na nivou Podgorice.

( Vladan Žugić )