Doviđenja i hvala na svim različitostima

Malo-malo pa čovjek nauči nešto novo. Recimo, ja sam nedavno saznao da Skandinavci imaju nevjerovatne televizijske serije. Nakon što sam zimus gotovo religiozno pratio danske krimiće Forbrydelsen i Broen, proljeće sam proveo uz norveški dramedi Lilyhammer i švedsku naučno-fantastičnu dramu Äkta människor. Posebno mi je privukla pažnju činjenica da su posljednje dvije – svaka na svoj način: prva u satiričnom, druga u egzistencijalističkom registru – predstavljale kritiku multikulturalizma.

U osnovi, oba naslova polaze od pretpostavke da je multikulturalizam lijep ideal, ali dolaze do zaključka da je ta hibridna koegzistencija različitih kulturnih životnih prostora ništa drugo do bacanje prašine u oči: dok svi mislimo da živimo u svijetu ispunjenom kulturnim (identitetskim) različitostima, promiče nam činjenica da smo svi zapravo uključeni u jedan ekonomski sistem u kome se ponašamo identično – kao nerazlučivi potrošački entiteti.

Dakle, živimo u društvu sastavljenom od različitih grupa, od kojih svaka sasvim slobodno gleda svoja posla, a sve što ih navodno ujedinjuje jeste država koja održava i štiti njihove različitosti. Ipak, na nivou realnog, ono što im je zajedničko jeste ukorijenjenost u jedinstveni tržišni sistem.

Ako obratimo pažnju na neke od vodećih teoretičara multikulturalizma, primijetićemo da njihove teorije počivaju na tri temelja: politika različitosti, politika priznavanja i praksa mirnog suživota. Mnogi su primijetili da se radi o politizaciji grupnih identiteta kroz utemeljenje u kulturnoj osnovi. Kako Brajan Beri kaže, bauk koji sada kruži Evropom jeste bauk glasnog nacionalizma, etničkog samopotvrđivanja i uzdizanja onog što razdvaja ljude na račun onog što ih spaja. Štaviše, on prilično eksplicitno tvrdi da politika multikulturalizma potkopava politiku pravedne preraspodjele: skretanjem pažnje sa problema s kojima se suočavaju svi, poput nezaposlenosti i siromaštva, onemogućava se zajednička politička akcija.

Likovi iz švedske serije Äkta människor

U tom smislu, multikulturalizam jeste idealna strategija pod geslom “zavadi pa vladaj”, strateško rješenje “jednog procenta”, jer se putem isticanja posebnosti problema s kojim se suočava određena etnička grupa u potpunosti eliminiše fokus na probleme koje ta grupa dijeli sa svima ostalim. Time se dodatno onesposobljava grupisanje na bazi interesa, jer ako se potlačene grupe ubijede da treba da budu zaokupljene religijom, kulturom i identitetom, same će se podijeliti, tako da će pažnja biti skrajnuta sa najvećeg političkog problema – da jedan procenat bogatih legitimno izrabljuje devedeset i devet procenata stanovništva planete.

Valja istaći da je Slavoj Žižek primijetio kako nam horizont društvene imaginacije više ne dozvoljava da održavamo ideju moguće propasti kapitalizma

Stoga, dok danas sve više govorimo o multikulturalizmu zanemaruje se činjenica da se istovremeno odigrava homogenizacija savremenog svijeta bez presedana (unutar kapitalizma kao univerzalnog svjetskog sistema). U periodu dekolonijalizacije nakon Drugog svjetskog rata, kapital je bio primoran da prizna pravo na postojanje i drugim kulturama mimo zapadne. Prostor ovih kultura se više nije mogao porobljavati i eksploatisati u ime jedne, najmoćnije kulture.

Pod pritiskom liberalnog slavljenja univerzalnog pojedinca – pa time i afirmacije jednakosti kultura koje navodno čine pojedinci sa istim pravima – kapital se morao izmjestiti iz pozicije pojedinačne velike kulture u praznu tačku univerzalnosti. Drugim riječima, umjesto u ime kolonijalnih sila, prostori drugačijih kultura sada su eksploatisani u ime univerzalnog pojedinca unutar globalnog tržišta. U takvoj konstelaciji odnosa, eksplozija kulturnih identiteta potpuno je zatvorila prostor za bilo kakvu mogućnost socijalnog – odnosno klasnog – kolektivnog identiteta.

Valja istaći da je Slavoj Žižek primijetio kako nam horizont društvene imaginacije više ne dozvoljava da održavamo ideju moguće propasti kapitalizma – jer svi prećutno prihvatamo da je kapitalizam “sveprisutna sila prirode” – kritička energija je pronašla drugi izduvni ventil u borbi protiv kulturnih razlika koje održavaju bazičnu homogenost kapitalističkog svjetskog sistema netaknutom. I dok se danas vode bitke oko (posebnih) prava etničkih manjina, prava LGBT populacije, odobravanja različitih životnih stilova – kapitalizam svakodnevno pobjeđuje.

Dejvid Harvi ističe da je na Zapadu šezdesetih godina prošlog vijeka radna snaga bila veoma dobro organizovana, srazmjerno dobro plaćena i da je raspolagala političkim uticajem

S druge strane, svjedoci smo rasta društvene grupe koja je isključena iz osnovnih blagodeti civilnog društva, grupe koja je lišena najosnovnijih ljudskih prava i time oslobođena dužnosti prema društvu. Svjedoci smo pojave da su čitave generacije isključene iz blagodeti bogatog liberalno-demokratskog društva. Danas su najugroženije grupe one čija pozicija nije ukorijenjena u etničkom, religijskom ili seksualnom, već u ekonomskom – beskućnici, getoizirani, stalno nezaposleni. Problem je u tome što se sve ove pojedinačne kulturno-identitetske borbe – od kojih, razumljivo, svaka ima svojih specifičnosti – odigravaju u istom, neupitnom okviru: okviru kapitalističkih ekonomskih odnosa.

Tako se politika multikulturalizma otkriva kao strategija obmane koja decenijama skreće pažnju sa neregulisanog tržišta kao generatora osnovne podjele među ljudima. Ona aktivno prikriva činjenicu da je kultura svake etničke grupe ugrađena u tržišnu privredu. Dakle, zanemareno je i skrajnuto ono što spaja sve etničke grupe i što bi moglo da ih pokrene na zajedničko političko djelovanje. Zato i ne čudi kontekst u kome se javlja politika multikulturalizma. Naime, ona se poklapa sa trenutkom u kom kapital zahtijeva jeftiniju i poslušniju radnu snagu.

Dejvid Harvi ističe da je na Zapadu šezdesetih godina prošlog vijeka radna snaga bila veoma dobro organizovana, srazmjerno dobro plaćena i da je raspolagala političkim uticajem. Potreba za rastom kapitala podstakla je masovnu imigraciju jeftine radne snage, što je uticalo na višedecenijsko smanjivanje životnog standarda i opadanje političke snage radnika. Ipak, problem je dodatno produbljen činjenicom da je politika multikulturalizma postala nezaobilazno načelo javnih politika, tako da se instalira kroz naizgled objektivne, ekspertske programe i projekte.

Multikulturalizam je ništa drugo do sračunato plasiranje jednog ideala, usmjereno da crpi energiju iz svih ozbiljnih projekata koji imaju za cij radikalnu rekonstrukciju

Radi se o menadžerskom modelu dominacije u kome se multikulturalizam i ne mora izričito pominjati, ali se sprovodi kroz niz depolitizovanih, tehničkih mjera. Pogledajmo samo konkurse za projekte koje raspisuje Evropska unija. Svi traže osnaživanje raznovrsnosti u oblasti kulture, jačanje pluralizma u političkoj sferi i atomiziranosti u društvenoj sferi. U svim domenima ljudske djelatnosti akcenat je stavljen na različitosti, na koegzistenciju alternativa, u svim oblastima osim u jednoj – ekonomskoj.

U tom smislu, politika multikulturalizma uspostavlja parametre političke borbe na mikronivou, čime se zaobilazi ključni rascjep savremenog društva – onaj klasni. Fredrik Džejmison je s pravom ustvrdio da fenomen etniciteta kao politike ne predstavlja nostalgiju za klasnom politikom, već nostalgiju za politikom tout court. Štaviše, po njemu, novi društveni pokreti su jedno sa sistemom, utoliko prije što je kulturna razlika zapravo samo potrošačka kategorija. U tom smislu, multikulturalizam je ništa drugo do sračunato plasiranje jednog ideala, usmjereno da crpi energiju iz svih ozbiljnih projekata koji imaju za cij radikalnu rekonstrukciju – to jest temljenu transformaciju kapitalističke ekonomije (koja mora biti prvi preduslov za interaktivan suživot različitih kultura).

Stoga možemo reći da je prvi korak ka rješavanju problema krajnje jednostavan: ponovna politizacija ekonomske sfere, kritički pristup multikulturalizmu i ideološko čitanje tehnokratskih ekspertiza. Jer, dok se to ne desi, svi oni koji nas tapšu po ramenu i govore nam kako smo dobri Srbi, Crnogorci, Albanci i Liliputanci, koji mirno sužive ne namećući svoje specifične probleme jedni drugima, ne samo da nas zamajavaju, već i dobro zarađuju na našim podjelama.

( Bojan Baća )