Fransis Ponž: Uvijek sam bio patriota francuskog jezika

Fransis Ponž (1899 – 1988) je nesumnjivo jedan od najuticajnijih francuskih pjesnika i esejista dvadesetog vijeka. Pjesnik u čiji život i opus je stala cijela jedna epoha. Pod određenim početnim uticajem nadrealizma ovaj pjesnik je osoben izraz kreirao u nekoj vrsti objektivizma koji fokusira stvar u svijetu i u jeziku. Ovaj razgovor sa njim, vođen sredinom osamdesetih godina, nikada ranije nije objavljen...

Na jednom mjestu, Ponž je zapisao: “Kad pišem više volim da crknem nego da upotrijebim neki izraz, da propustim neku riječ koja nije sasvim u skladu sa mojim dubokim ukusom u vezi s nekim predmetom, osobom, piscem, slikarem... Objelodaniti samo ono što sam ja jedini izrazio.“ Njegova strogost prema sebi i samom činu pisaca kod savremenika je uvijek izazivala divljenje.

"Da, da slažem se s tim što sam napisao. Pitali ste me još u pismu po koju cijenu ja to uspijevam. Mogu vam reći da to nije lako. Žorž Brak mi je jednom rekao: “Slikari poznaju stvari po viđenju. Pisci po imenu.“

Nikada se ne treba zadovoljiti stvarima koje nam se čine blistave, pametne, zanimljive, lijepe

Ja sam mu odgovorio da pjesnici poznaju stvari i po viđenju i po svim drugim čulima i da je drama u tome što ih znamo i po imenu i, sa njima i uprkos njima, moramo da izrazimo ono što vidimo, što osjećamo, što želimo. I opet vam ponavljam da je to vrlo teško. Pitali ste me takođe u čemu se ja razlikujem od pisaca moga vremena.

Tako ću vam odgovoriti i na prethodno pitanje. Nikada se ne treba zadovoljiti stvarima koje nam se čine blistave, pametne, zanimljive, lijepe; tome ne smijemo podleći. Riječ je o onom dubokom ukusu o kome smo govorili na početku: njemu se treba pokoravati, njega slušati, ukus je prije svega umijeće odbijanja, neprihvatanja; zato sam i rekao da više volim da crknem, da ne jedem taj hljeb.

I stoka zna koju travu ne treba jesti, jer joj škodi. I ljudi treba tako da čine: ukus je odbijanje takvog izbora, odnosno izbor je odbijanje."

Vi imate osobit stav prema stvarima, Vi ste slikar „mrtve prirode“. Da li je to samo način da se bavite jezikom, ili, kako kaže jedan kritičar: “Ponž neumorno izučava stvari, u stvari, on neprekidno istražuje jezik: istoriju riječi, njihovu genealogiju, arhitektutru, tipografiju, zvuk.“

"Riječ, materijal od koga se sastoji pisanje, ima prekrasnu vrlinu da je istovremeno dio spoljneg i unutrašnjeg svijeta: iste nam riječi služe da opišemo neki predmet ili da opšemo naša osjećanja.

Da bih ilustrovao moj govor, ja često uzimam za primjer prvo čovjekoliko biće, obdareno artikulisanim govorom

Možda baš u tome počiva tajna moć jezika, jedini način komunikacije sa svijetom koji je sposoban, zahvaljujući toj izuzetnoj vrlini, da zaista izmijeni odnose čovjeka i kosmosa.

Da bih ilustrovao moj govor, ja često uzimam za primjer prvo čovjekoliko biće, obdareno artikulisanim govorom, kako vrišti od straha pred tigrom koji se iznenada pojavio. Vrišteći, ono izražava jedno osjećanje i istovremeno opšti, šalje poruku familiji u zaklonu, u pećini.

Imenujući predmet (tigar), ono ga ponovo stvara, izdvaja iz prirodnog haosa, na koji ono postavlja vrstu mreže koja je njegov govor. Da bi neko bio pjesnik nije dovoljno da bude obdaren nešto življom osjetljivošću od osrednje, nego je potrebno da bude sposoban da izrazi ono što osjeća, da zna da uživa u riječima, da ih voli kao da su žive, kao da postoje kao predmeti spoljnjeg svijeta koji ga uzbuđuju.

Jedini način življenja jeste da se udubimo u svoju tehniku

Treba odbaciti neadekvatne izraze za saopštavanje svoje emocije. Za mene kao pjesnika jedini način da prenesem emocije jeste pisanje. Poimajući riječ, kao i predmet, trudeći se da saznam njenu istinu, njenu autentičnost, da osjetim istovremeno njen otpor i njenu elastičnost, ja mogu da izmijenim predstavu o jeziku, da začnem jednu etiku i poetiku.

Ono što je revolucionarno u mom postupku jeste to što, umjesto da pođem od subjektivnih osjećanja čovjeka prema stvarima, ja polazim od samih stvari."

Jedan kritičar kaže: “Kapitalna Ponžova novina jeste što je on fiksirao apsolut vidljivog“. A Vi, govoreći o predmetu, kažete: “Tako nas predmet vodi do vidljive granice riječi.“

"Zato što je riječ stvaralac, jer „na početku bješe riječ“, ona je stvorila svijet imenujući ga, ističući ga, predajući ga dalje. Uvijek sam smatrao, još od djetinjstva, da su vrijedni jedino oni tekstovi koji se mogu upisati u kamen, oni koji bi se držali kao predmeti postavljeni među predmete prirode, na vazduhu, na suncu, na kiši i vjetru.

To je upravo slučaj sa napisima: upisati svoju memoriju, pošto je pisani znak superiorniji od riječi. Pisanje je važnije od riječi. Pisanje je poništavanje vremena. Ono što je napisano uvijek je tu. Činimo ono za šta smo stvoreni. Jedini način življenja jeste da se udubimo u svoju tehniku. Izraziti se znači osloboditi se. Samo ushićenje dira čovjeka. Ostalo ubija, osušuje, guši."

Evo šta Kami kaže: “Čitajući Vašu knjigu Sa gledišta stvari, prvi put sam osjetio da stvar može biti neuporedivi izvor emocija za osjećanja i duh.“

"Ja sam mu na to odgovorio da jedino literatura opisa, suprotno literaturi objašnjenja, dozvoljava da se ponovo stvori svijet i da se promijeni intelektualna atmosfera. To je totalno prevaspitanje: naučiti gledati, slušati, dodirivati, osjećati, preko našeg jedinog stabilnog kriterijuma: riječi. Inače, Kami je svoje oduševljenje o toj knjizi prenio na Sartra i Sartr je napisao o njoj jednu knjigu."

Za one koji izučavaju književnost uvijek je zanimljivo da upoznaju nekog pisca i da čuju njegovu priču o svom vremenu. Vi ste za to idealna ličnost, jer ste, sa Natali Sarot, najstariji živi francuski pisac. Znali ste Polana, Rivijera, Koktoa, Žida, Leon-Pol Farga, Aragona, Galimara, i Tijea... I mnoge druge. Bilo bi zanimljivo da ispričate nešto o njima ili neku uspomenu u vezi s njima.

"Tražite da vam pričam o jednom vremenu koje poznajem samo ja, s obzirom na moje godine, o vremenu kada su svi ti ljudi bili živi. Ja sam bio jedan od vrlo rijetkih ljudi koji su radili kod Galimara i u izdavaštvu i u književnom časopisu Nova francuska revija. Vjerovatno sam bio jedini.

Upoznao sam i ljude koji su bili vrlo pretenciozni, malo više nego što su na to imali pravo, kao recimo, Kokto

Bilo je pisaca koje je Galimar objavljivao, ali koji nijesu radili kod njega, kao Marsel Arlan. Ja sam radio na izradi knjige: održavao sam vezu između izdavača, štampara i pisaca. Tako sam mogao da upoznam i vrline i mane tih ljudi, mislim, pisaca.

Sjećam se odlično, pošto je moja kancelarija bila pored Galimarove, kada je Valeri, Pol, upravo dobio nagadu koju su mu prvi put dodijelili slikari i koja se zvala Nagrada slikara. Slikari su često ljudi koji imaju puno novca i tako su prvu nagradu dali Valeriju.

Sjećam se dobro kad je Valeri prošao pored mene i ušao kod Galimara i kako smo svi bili srećni i oduševljeni. Upoznao sam i ljude koji su bili vrlo pretenciozni, malo više nego što su na to imali pravo, kao recimo, Kokto.

Kokto je bio vjerovatno vrlo inteligentan, ali uvijek je igrao ulogu one osobe u nekom spektaklu koja kaže: “A sada ćete čuti gospođicu X... Evo tog i tog...“ Vjerovatno je imao ukusa, ali je on bio osobiti monden i do te mjere da je vladao u jednoj kafani na Jelisejskim poljima, koja se zvala Bef sir le tua (Boeuf sur le toit - Vo na krovu).

A kao svjedok, pošto ste me to maloprije pitali, mogu vam reći da znam Jelisejska polja još u doba kad na njima nije bilo nijedne kafane, nijednog dućana, jer sam dovoljno star... A pošto sam sa juga Francuske, svaki put kad sam stizao u Pariz sa stanice smo se vozili kući fijakerom po drvenoj kaldrmi koja je tada prekrivala Pariz."

Kakav je bio Pol Valeri?

"Pisao sam o Valeriju. Svakako da je i on imao nedostataka, ali je bio vrlo dirljiv zbog svog intelektualnog istraživanja, a to je išlo do te mjere da se ta briga vidjela na licu. Bio je to odličan čovjek. Kad je postao član francuske Akademije, naročito su mu nadrealisti prebacili to što je prihvatio da bude akedemik i što govori kao akademci."

Kad ste imali 24 godine, poslali ste svoje pjesme u prozi Galimaru. Polan, koji je vodio Novu francuski reviju odgovara odmah. “Gospodine, mnogo bih želio da Vas upoznam.“ I Vi idete na sastanak.

"Kad sam stigao tamo bijahu Polan, Rivijer, Marsel Arlan. Pred njima sam polagao neku vrstu prijemnog ispita. Pitali su me kojeg pjesnika najviše volim. Ja sam odgovorio Žila Romena. Svi su se mnogo začudili što nijesam rekao Valerija. Ja sam im rekao da je to zato što je Valeri suviše pod uticajem klasika i da on piše kao što se pisalo u 17. vijeku.

Svi mladi moraju da prođu kroz revolt, pobunu, negiranje

A Žila Romena sam upravo čitao i tada bijah pročitao Evropu, a kako sam tada po duhu pripadao ljevici, socijalistima, ti tekstovi su mi bili bliži. To sam ja objasnio toj „komisiji“. Ali vrlo brzo sam se rastao i od Romena, jer je on želio, zato je i uzeo to ime, da se pokaže kao imperator, kao neko ko želi da dominira, da ima svoje učenike, sljedbenike.

Zato sam ga napustio, jer mi je davao mnogo komplimenata, a to je bio način da me veže za sebe. U to vrijeme moje duhovno raspoloženje bilo je pomalo nadrealističko, bio sam pomalo buntovnik, kao što su svi mladi.

Svi mladi moraju da prođu kroz revolt, pobunu, negiranje. Normalno je da omladina odbacuje konvencionalne ideje i ideje svojih roditelja. Kad mlado drvo raste ono je prinuđeno da razmakne, da odgurne sve ono što smeta da ide u visinu."

U jednom teškom trenutku opasnom za Francusku i opasnom po Vas, u doba Pokreta otpora, bili ste ubijeđeni komunista. Šta se to dogodilo te ste napustili komuniste?

"Vratiću se malo unazad. Kao gimnazijalac i kao student na Sorboni bio sam ubijeđen da ću biti mobilisan i ubijen u onom pokolju 1914-18. Tako sam bio svjedok menjševičke revolucije, pa boljševičke 1917, što mi se učinilo od kapitalnog značaja.

U otporu intelektualaca komunisti su se posebno isticali

Bio sam i revolucionar i jakobinac ili „klemensista“, to jest, patriota i ljevičar. Vrlo rano, još dvadeset pete ili dvadeset šeste, obavijestio me je Gretijzen da je hitlerizam nešto opasno i strašno. On je tada napustio mjesto profesora u Berlinu. A ja sam prisustvovao lomačama knjiga u Italiji.

Te sam ja sa nadrealistima otišao u Udruženje sindikata i stavili smo se na raspolaganje i diskutovali šta da se radi u slučaju rata. Tako sam postao aktivan sindikalista i tredeset sedme postao član partije, radi efikasnosti.

Za vrijeme Pokreta otpora služio sam kao veza među ilegalnim grupama. Naravno da je bilo opasno. Bio sam u trojci sa Sadulom i Molinom. U otporu intelektualaca komunisti su se posebno isticali.

Onda sam postao svjestan činjenice da biti komunista znači uživati u izvjesnim privilegijama taštine

Poslije oslobođenja Aragon mi je predložio da vodim kulturnu rubriku u komunističkom listi Akcija. Ja sam pokušao da budem malo otvoreniji, sa manje sektašenja od predviđene linije. Tako sam ja, pored Aragonovih, Elzinih i Elijarovih tekstova, objavljivao i Sartrove, Polanove, Kenoove, Tardijeove...

Taj moj, za Elzu i Aragona preširok izbor, nije im se dopao. Onda sam postao svjestan činjenice da biti komunista znači uživati u izvjesnim privilegijama taštine, mogućnosti putovanja i drugih olakšica...

Sve se to nije poklapalo sa mojom moralnom konstitucijom. I najzad, ja se nijesam slagao sa staljinističkom linijom, te sam ih napustio poslije deset godina aktivnog učešća.

Ja sam uvijek bio patriota francuskog jezika

Tada sam pokušao da objavim knjigu Za Malerba, ali i pored Sartrove i Kamijeve podrške - rukopis je bio odbijen. Ja sam ga onda poslao Malrou, koga sam odavno poznavao i koji mi je rekao da ga je za noć pročitao i da je o njemu govorio na Savjetu ministara.

Rekao sam mu da ga nijesam poslao De Golu zato što sam u njemu napadao Paskala i katolicizam. Ja sam uvijek bio patriota francuskog jezika.

Morijak je rekao: “Ponž je nova poema iz koje se rodilo sve što u novom romanu ne dolazi od Prusta ili Džojsa.“ Morijak je osobito cijenio Vašu „lekciju tačnosti“, kako je on naziva. A Blanšo kaže: “Ponž kroz stil otkriva istinu stvari.“

"Po tome me smatraju revolucionarom. I , zaista, ja mislim da se prava revolucija, prava subverzija, pravi modernizam, nalaze baš u literaturi. I da u jednom mom tekstu o bilo kojoj temi, o herbarijumu, recimo, ima mnogo više subverzivnih i revolucionatnih elemenata, negoli u političkim zakletvama.

Ja sam slikar mrtve prirode

Zašto? Zato što se nalazimo u govoru, zato što smo zatočenici svoga jezika i što se, htjeli to ili ne, ništa ne događa van tog jezika. I da modifikacijom (preko transmutacije) izraza, i bog bi još znao čime, radom na jeziku, možemo promijeniti stvari, a sa njima i politiku.

Ja sam slikar mrtve prirode i rukopisi koji nijesu direktno inspirisani ideologijom toga vremena mogu biti isto toliko subverzivni kao i oni drugi. Jer se lako umaramo i od pridike i od propagande. A obični tekstovi mogu da otkriju savremenu bijedu, jer su subverzivne vrijednosti unutrašnje, te se lako ne vide."

Koliko Vas je privlačio nadrealizam i kakav je bio Vaš odnos sa nadrealistima?

"Tačno je da sam bio vrlo zainteresovan za pitanja koja su nadrealisti sebi postavljali i koja sam sâm sebi postavljao. Postoji, svakako, fenomen epohe, a takođe i godina. Ja mislim da je omladina uvijek nadrealistička i uvijek će biti čitalaca nadrealizma, zato što su mladi uvijek anarhisti i buntovnici.

To moje držanje možda dolazi zbog uzdržanog i rezervisanog vaspitanja

Istovremeno sam sâm sebi postavljao pitanja koja je postavljao i Polan: o prvenstvu i svetinji riječi i govora (jezika).

Razlikovao sam se od njih i zbog izvjesnog odstojanja na kom sam se držao u odnosu na spektakularnu aktivnost nadrealista, njihovih manifestacija na scenama, razmahivanja na priredbama i njihovu negaciju svega.

To moje držanje možda dolazi zbog uzdržanog i rezervisanog vaspitanja, bliskog rimskom iz doba Katona.

( Branka Bogavac )