Pogačnik: Olja Knežević je autorka romana književnog pokreta otpora

Povodom hrvatskog izdanja romana crnogorske spisateljice Olje Knežević “Milena i druge društvene reforme”, koji je prošle godine objavljen u izdanju “Vijesti”, u zagrebačkom Jutarnjem listu izašao je prikaz romana i intervju sa autorkom.

“Milena postavlja pitanje pozicije ambicozne i obrazovane djevojke i njezine perspektive u takvom društvu”, kaže kritičarka Jagna Pogačnik, nakon zagrebačke promocije izdanja romana koje potpisuje prestižni izdavač Profil.

“Olja Knežević autorica je crnogorskog bestselera čije je prvo izdanje rasprodano u dva tjedna, a njezina je “Milena” upravo krenula u ofanzivu i po zemljama regije. Roman koji se posve lako može uklopiti u model “književnog pokreta otpora”; angažirane proze koja tematizira i kritizira svakodnevicu tranzicije, kakvom se u posljednje vrijeme podosta bave pisci hrvatske i susjednih književnosti, pisan je s distance, ne samo iz Londona gdje autorica trenutno živi već i studija kreativnog pisanja na kojem je Knežević magistrirala upravo “Milenom”.

Intimistički ton

Za ovakav roman, koji se u svojoj matičnoj sredini čita “s ključem”, trebalo je i podosta građanske hrabrosti, jer obuhvaćajući razdoblje između 2001. i 2006. i vodeći svoju glavnu junakinju strmoglavim putem od predsjednikove “koordinatorice za društvene reforme” do elitne prostitucije, autorica uobličava snažnu i nimalo optimističnu sliku Crne Gore kao zemlje neizlječivog patrijarhata i mačizma, čija je društveno-politička scena premrežena kriminalom, korupcijom i prljavim igrama moći.

"Mučan i mračan dojam ostavljaju i dionice smještene u London, gdje Milena uspijeva pobjeći, no očito ne predaleko jer stare priče dolaze za njom"

U toj “ludnici u kojoj su svi pacijenti i psihijatri”, Knežević izabire ženski glas, dajući svome romanu ton intimističke priče.

Milenin je glas evidentan spoj “intimnog i javnog”, ženska verzija poznatih događaja u backstageu visoke politike u kojoj ima mjesta i potrebe priču odvesti na sporedne kolosijeke - odrastanja i obiteljskog backgrounda, ženskih prijateljstava, pozicije ambiciozne i obrazovane djevojke i njezine perspektive u takvom društvu.

Kao što u romanu “miksa” dvije dimenzije, privatnu i javnu, autorica koristi i elemente različitih žanrova - trilera, ljubavnog, na trenutke i erotskog romana - zbog čega priča dobiva na dinamici.

Mučan i mračan dojam ostavljaju i dionice smještene u London, gdje Milena uspijeva pobjeći, no očito ne predaleko jer stare priče dolaze za njom poput bumeranga. Taj osjećaj kako nema mogućnosti bijega, kako nema “društvenih promjena” bez obzira na to što su ih nekima puna usta, ispričan autentičnim ženskim glasom, jasno pokazuje kako u zemljama i književnostima s kojima činimo “susjedski koridor” fikcija ponekad djeluje tako snažno zato što polazi od istine”, zaključuje Jagna Pogačnik.

Ništavilo bezizlaza

Sličan ton ima i razgovor sa autorkom romana, pa na konstataciju da se „Milena“ uklapa u angažovanu - kritičku prozu koja u posljednje vrijeme obilježava književnost regije i pitanje koliko poznaje taj kontekst i što o njemu misli - Olja Knežević kaže:

"Balkan, ili ono što se pod tim podrazumijeva, na sreću pisaca je rasadnik materijala za angažiranu prozu. Takva je proza kao vruće jelo iz kotla. Bez nje, angažirane proze, književnost bi ostala praznog stomaka; sa njom, literatura zadržava snagu, hrabrost i strast trenutka koji živimo".

Kako je knjiga, čija je tematika poprilično 'vruća' prihvaćena od crnogorske publike i kritike?

"U maloj Crnoj Gori, 3.000 primjeraka ‘Milene’ rasprodano je u prva dva ili tri tjedna nakon objavljivanja. Ljudima se Milena svidjela, nadaju se nastavku njene priče. Oni iz vlasti su se tražili po knjizi i prepoznavali, znajući da knjiga dolazi iz konteksta njihovih dugogodišnjih nedjela.

Njihovi su poslušnici, u njihovim novinama, koje opet niko ne čita, onda pljuvali po knjizi i po meni. Jedan mi je prijatelj rekao: ‘Zavidim ti: vlast tvoju knjigu mrzi, a ljudi je vole. Zamisli kako je za pisca pogubno kada je obrnuto.’

Koliko Vam je to što živite u Londonu pomoglo u smislu stvaranja distance potrebne kad je riječ o ovakvim temama?

"Distanca pomaže, i to ona kamijevska, kojom se “sa otoka bolje vidi kopno”. Život izvan zemlje rođenja svima izoštrava osjetila, usložava način promatranja. Paradoksalno, ali ta ogromna geografska distanca kod pisca se pretvara u mikroskop nad samom, udaljenom, temom i njenim mizanscenom. A, tek, London: jedan od rijetkih gradova na ovoj planeti gdje vam je u carstvu urbanog i različitog, dopušteno misliti ‘Why not?’

Knjiga je pisana kao intimistička priča, iz ženske perspektive i po tome je Milenin glas drukčiji i prepoznatljiv. Je li vam kao spisateljici bilo teško pronaći pravi glas kroz koji ćete ispričati ovu mučnu priču?

"Upoznala sam mnogo djevojaka i žena u Crnoj Gori koje je pogodila surovost “tranzicije”. Milena je vektor njihovih priča i sudbina, te mi se, takva, nametnula kao najbolja moguća pripovjedačica.

Progovorila je prvo na engleskom, njoj usvojenom jeziku, na kojemu je uvijek lakše pripovijedati mučnu priču iz “svoga kraja”, ispričati sve svoje rane, svoje sudare sa zlim i susrete sa dobrim, život koji je živjela..."

Već u naslovu glavna je junakinja izjednačena s društevnim reformama. Zašto?

"Milena je moj glas iz pakla “društvenih reformi” koje nam se svima na ovim prostorima događaju od 1990. Pred našim se očima, u brutalnosti rata i “tranzicije”, srušio jedan svijet, a drugi, ljepši nije, makar nije još, nastao.

Najljepše su godine Mileninog života prinijete kao žrtva tim ‘reformama’, tog dvadesetogodišnjeg padanja u ništavilo bezizlaza. Milena je kao i svi mi, imala očekivanja, idealizirala ih je, a surovost stvarnosti uporno je vraćala na ‘tijelo, hranu, keš’, nepromjenjive kategorije ‘društvenih reformi’, kazala je Knežević u razgovoru za zagrebački Jutarnji list.

( Kultura Vijesti )