Jedan čovjek i jedna gitara - Vlatko Stefanovski

Malo ko od muzičara sa prostora nekadašnje Jugoslavije se može pohvaliti bogatom saradnjom, brojnim komplimentima od najvećih imena svjetske muzičke scene, stažom od 40 godina i nastupima koji uvijek nose specijalnu i posebnu energiju, kao Vlatko Stefanovski koji se može nazvati i doktorom svoje profesije, i to bez dana obrazovanja, bez pohađanja muzičke škole.

O umijeću Stefanovskog je zanimljivo znati i to da je dobijao toliko javnih pohvala da ih je počeo nazivati “mitologijama”. Jedan od tih “mitova” je i da je legendarni Erik Klepton (Eric Clapton) kada je proglašen jednim od najboljih gitarista svih vremena rekao da “nerado prima nagradu”, jer ona pripada “jednom muzičaru sa Balkana”. Stefanovski je kazao da je čuo još mnogo sličnih priča, ali da ih sve smatra “mitologijom koja doprinosi njegovoj popularnosti i podstiče trud”.

Stefanovski, poznat i kao nekadašnji frontmen benda “Leb i sol”, nastupio je 23. maja u podgoričkom Hard Rock Cafe-u u sklopu “Montenegro International Guitar Competition - MIGC”, gdje je imao i ulogu predsjednika žirija. Na koncertu je podgoričkoj publici predstavio novi album “Maternji jezik (Mother tongue)” koji se razlikuje od dosadašnjih jer stvara posebnu intimu između njega i publike, pojedinačno. O nastupu, “Maternjem jeziku”, muzici i neiscrpnoj inspiraciji koja traje, Vlatko Stefanovski razgovarao je sa “Vijestima”.

Iako se stvorio određeni kontinuitet u Vašim nastupima u Crnoj Gori, svaki nosi i donosi drugačiju atmosferu i ugođaj. Kakvi su utisci sa koncerta u Podgorici, u okviru Montenegro Internacional Guitar Competition?

Ja sam veoma zadovoljan. Žao mi je što smo se morali preseliti iz otvorenog (atrijum The Capital Plaza) u zatvoreni prostor (Hard Rock Cafe), ali pritom je zatvoreni prostor bio dovoljno inspirativan. Hard Rock Cafe je uvijek jedna posebna inspiracija jer su tu izložene razne relikvije posebnih ljudi, popularnih muzičara i zvijezda i to je uvijek i inspirativno i izazovno. Sam prostor je odlično napravljen tako da smo uživali. Ja sam uživao, a vidio sam i da je publika uživala. Osjetio sam to.

Na ovom koncertu ste izveli numere sa Vašeg novog albuma “Maternji jezik”, a ranije ste kazali da je zapravo muzika Vaš maternji jezik. Šta donosi ovaj album?

Ovaj moj album je najintimniji i najjednostavniji koji sam ikada snimio. Tu su jedna gitara i jedan čovjek. Moja ideja je bila da se svakome od svoje publike direktno obratim i takav sam album napravio. Maternji jezik je nešto što dobijemo kao kod za rađanje. To nas određuje u prostoru, određuje ko smo i odakle smo.

Da li muzika može da se vodi kao zajednički jezik svih nas, možda ne svakome maternji, ali zajednički?

Naravno. Sve je to metaforično i simbolično. Ja kada sam mislio na maternji jezik mislio sam na muziku. Muzika je jedan univerzalni jezik koji povezuje i koji nikada ne razdvaja. Muzika je i najljepši jezik za razumijevanje ljudi... Na primjer, kada vidite stotine hiljada ljudi na koncertu Rolingstonsa. Na tom koncertu niko nikoga neće pitati koje je religije ili nacionalnosti, već svi slušaju “I can get no satisfaction”. Znači, na takvim mjestima i na takvim koncertima ne postoje razlike, svi smo djeca planete Zemlje i svi smo pripadnici ljudskog roda. Da li si hrišćanin, musliman, da li govoriš mandarinski, engleski ili španski, sve je to manje važno.

S obzirom na to da je ovaj album snimljen za svega nekolika dana, zanima me iz čega crpite snagu i inspiraciju nakon toliko godina na sceni i u muzici? Na neki način, ako mogu da primijetim, posvetili ste svoj život muzici.

Inspiraciju nalazim u životu koji živim. Život je najveća inspiracija. Priroda je najveća inspiracija. Život. Svjetlost. Kad otvoriš oči ujutru i vidiš sunčan dan. Ako uspiješ da prepoznaš prirodu oko sebe i ljude oko sebe i ako uspiješ da prepoznaš sebe... Ako prepoznaš sebe u vremenu i prostoru, našao si inspiraciju.

Znaš li zašto sam ja toliko u muzici i zašto sam toliko posvećen muzici? -Zato što sam zahvalan. Zahvalan sam na talentu koji mi je Bog dao i to malo talenta pokušavam da oplodim i dalje umnožavam, da uvećavam i pravim od to malo talenta što veću moguću stvar. Zahvalan sam što se bavim muzikom, zahvalan sam što još uvijek sviram gitaru, to je velika nagrada.

Na originalan način prevazilazite čak i samog sebe.

Trudim se. Radim na tome svakodnevno. Bavim se vježbanjem, bavim se svojom muzikom koju vježbam i svojim tonom. Trudim se da ton napravim originalnim, da bude različit od ostalih ali i da ima dovoljno emotivnu poruku. Sam ton, ne fraze već ton koji proizvodim. Da li biste mogli da uporedite muziku, i pristup muzici nekada, kao na primjer kada ste Vi počinjali, kada ste svirali i iz hobija, pa kasnije sa grupom Leb i sol, i muziku i pristup istoj danas?

U moje vrijeme ničeg nije bilo, u smislu dostupnosti koju današnja tehnologija nudi. Bile su ploče koje smo mogli pozajmljivati jedan od drugog, nabavljati ih iz Engleske, čekati ih mjesecima... Sad imate veoma vrijedne nagrade i tehnologiju kod svakoga.

Znači li to da je muzika tada imala više iskrenosti i bivala praćena sa više truda i upornosti, ali da je bila i kvalitetnija?

Ne mora da znači baš to, ali sigurno znači da smo imali mnogo manje uslova nego ovi ljudi danas. Mi smo morali sami učiti i skidati muziku. Sada na jutjubu imate tutorijale svega i svačega, možete svemu da pristupite, mnogo je bolja situacija što se tiče dolaska do nekih informacija, do nekih istina, do nekih umjetnosti, to je mnogo lakše... U moje vrijeme je sve to bilo “research”. Morali ste uraditi pravo istraživanje da biste došli do nečega u muzici, do neke knjige ako ste čitalac, a do nečijih nota je bilo veoma teško doći. U tom smislu, treba staviti tehnologiju u svoju korist. Ja Nijesam protiv tehnologije, ali je doprinijela proizvodnji svega i svačega, previše je zavladala.

Da li vrijednosti koje su danas drugačije, kao i moral i (vjerovatno većinski) stavovi utiču na muziku?

Vrijednosti i moralne norme se razvijaju i mijenjaju u odnosu na to kako se mijenja društvo, planeta, ljudski rod, kako se mijenja civilizacija. Prije 500 godina su spaljivali žene na lomači zato što bi neko rekao da su vještice. Inkvizicija je mučila ljude jer su bili oklevetani. Stvari se mijenjaju. U ‘20. godinama prošlog vijeka žena koja bi pokazala članak od noge bilo je seksipilno, ali ne i moralno. Nakon toga, ‘50. godina su žene pokazale više od članka, u ‘70. su pokazale mnogo više toga, a danas pokazuju sve.

Pitanje morala i pitanje moralnih normi... Iza svih tih doziranja morala ipak stoji politika koja određuje šta može, a šta ne može. Vrijednosti se, ipak, i tada mijenjaju. Postoje epohe u kojima se dešavala dobra muzika, ali i epohe kada su se dešavale manje bitne stvari. Mislim da se pik dobre muzike desio krajem ‘60. i početkom ‘70. godina prošlog vijeka. To je bio pik kreativnosti u popularnoj muzici, u pop kulturu. Ono što se desilo ‘60. i ‘70. u muzici, kao revolucija mozga, kao revolucija kulture, kao promjena kulturnih vrijednosti ili popkulturnih vrijednosti... To što se desilo tada, mislim da je od tog momenta krenula i silazna putanja jedne pop kulture. Mislim da smo sada na nekom dnu popularne kulture, da smo u nekoj tami, u tamnom tunelu.

Kakva muzika treba današnjem društvu?

Prije su se ljudi trudili da njihove pjesme imaju smisao, da imaju poruku, originalnost. Danas već, to što čujem na radiju, ne uzbuđuje me previše. Rekao bih da je vrlo teško slušati savremenu pop muziku. Savremena pop muzika je izgubila svoju esenciju i nit, nema sadržaj, nema poruku, nema ništa. Prazno. U tom kontekstu zamjeram nedostatku sadržaja i nedostatku svježih ideja. Muzika može da bude raznorazna ali bitno je da je dobra muzika, šta god da je.

Ona sama po sebi oplemenjuje ljude, čini ih mekšim osobama... Ja se, na primjer, trudim i godinama radim na afirmaciji makedonske muzike i pokušavam to da uradim na neki autentičan način.

Šta je uticalo na Vas, kada je muzika u pitanju?

Dobre ploče!

Prvo Bitlsi, zatim Džimi Hendriks (Jimi Hendrix), u ‘70. sam postao fan jedne velike dame koja se zove Džoni Mičel (Joni Mitchell).

Kakva je današnja alternativna scena u rok muzici?

Ako mislite na mlade alter rok bendovi, garaž bendove, iskreno ja bih svima njima poželio da iz alter roka pređu u mejnstrim rok. Ako je Nirvana bila alter rok pa je prešla u mejnstrim rok, ako je Dejv Grol (Dave Grohl) bio bubnjar Nirvane, i ako su skapavali po podrumima ko zna gdje, a onda su svi uspjeli da naprave veliko ime i veliku muziku, a danas Grou rastura sa Fu Fajtersima (Foo Fighters), svim garaž bendovima želim takav mejnstrim.

Znam da ih ima puno talentovanih, smislenih, da ima puno sadržaja u njihovoj muzici, ali hajde da napravimo pokret toga, hajde da napravimo nešto značajno od te muzike.

Zanima me i šta trenutno slušate kada ste sami, koja je Vaša “lična” ili “privatna” muzika?

Ja volim da slušam klasiku, da budem iskren. Volim da slušam džez. Kad sam u Skoplju stalno slušam džez radio, jer mi tamo imamo džez radio 24 časa i ja ga stalno slušam. Volim da slušam i muziku koju dobijam od svojih prijatelja, od ljudi sa kojima sam snimao albume i sarađivao ko zna gdje. Tako često preslušavam šta su moji prijatelji radili i dokle su oni stigli. Nedavno mi je baš Vasil Hadžimanov dao tri – četiri albuma, jedan gitarista Jeftović (Dušan), koji živi negdje u Evropi, mi je nedavno dao dva-tri albuma, i ja sve to preslušam vrlo pedantno. Ploča po ploča. Disk po disk.

Imate li neku preporuku mladima ili ljubiteljima muzike uopšte, nekog izvođača, bend, radio koji biste predložili?

Pa, naveo sam šta ja slušam, a ono što bih preporučio je već teže. Neka ljudi nađu muziku za sebe, neka ljudi nađu ono što im je srcu drago i što vole. Ja ne mogu da im kažem šta da slušaju. “Klizav je teren nastupati sam”

Moram se dohvatiti i Vaše izjave da “klizav teren nastupati sam”...

Najklizaviji...

Koliko Vam je samostalni nastup bio zahtjevan u Podgorici, nakon takmičenja čiji ste predsednik žirija?

Da, nakon “bizi deja - busy day”. Nakon dana koji je bio veoma gust... Treba da držite pažnju publike, a to nije jednostavno uopšte. Morate ih držati aktivnima, aktivnima da slušaju. Dovoljna su tri minuta nepažnje i svi odu na pivo, svi odu za šank. Samo tri minuta ili minut nepažnje. Zaista treba dati sve od sebe u svakom trenutku da bi taj naš posao imao smisla.

Kakav je Vaš dojam o takmičarima koji su nastupali?

Bilo je stvarno super takmičara, super gitarista, super ljudi. Nijanse su u pitanju. Bilo je i dobrih koji nijesu ušli u finale, ali ne mogu svi ni proći uvijek. Ne bih volio da se ti ljudi obeshrarbre. Oni samo moraju malo više raditi na sopstvenom izrazu, na materiji, preciznosti u izražavanju i u izvođenju. A neki su stvarno fenomenalno talentovani. Deklaracija o zajedničkom jeziku - dobra inicijativa, težak cilj i praksa

S obzirom na ime Vašeg novog albuma, zanima me da li ste upoznati sa Delaracijom o zajedničkom jeziku na ovim prostorima, čiji je potpisnik odnedavno Noam Čomski? Šta mislite o istoj?

Da, upoznat sam. Inicijativa je veoma dobra, ali bojim se da će sve to propasti u vodu jer je previše politike u smislu svega toga. Kad se ta Jugoslavija već raspala i kad su se ljudi već podijelili po tim republikama, teško da će neka sila moći ponovo da ih okupi, pa makar i jezikom. Inicijativa je, po mom mišljenju, veoma zanimljiva i simpatična, ali da li će ostvariti svoj cilj i preći u praksu, to ne znam...

( Jelena Kontić )