IZ LONDONA, s ljubavlju
Kraljica! (I neki čudni pretendenti)
Vjeru u BBC vratila mi je emisija Newsnight u kojoj je ove nedjelje prikazan prilog o crnogorskoj Prvoj porodici, domaćim dugogodišnjim pretendentima na prijestolje. Prilog je bio precizan, bez ijedne suvišne slike ili komentara
Prirasla mi za srce jedna engleska fraza. Savjetodavna fraza, rekla bih.
‘When in doubt...’ kažu Englezi. ‘Kada ne znaš šta dalje..."
Fraza koja najbolje odgovara londonskom načinu života. Podrazumijeva da se za mozganje, nešto dublje razgovore po pabovima, i/ili beskrajne (i skupe) konsultacije sa ekspertima – nema vremena. Ovaj je život prilagođen paklenom ritmu što tuče kroz stotinu nijansi sive. Odluke se moraju donositi odmah.
‘When in doubt...’, ili: naglo uranjanje u suštinu dvojbe; i još brže izranjanje, sa rješenjem, kao ulovom, u ruci.
Najprostiji primjer iz svakodnevnog života: ostati ili otići? Šta dalje?
Pa, ako se već dvoumiš oko toga – otići treba, naravno, makar do prve trafike. Ako te, dok odlaziš, olovne noge vuku natrag, uvijek se možeš vratiti – i, možda, pri povratku, zateći novu, bolju situaciju. Ako, pak, dok odlaziš, dobijaš krila – onda leti, golube, leti.
Primjer-šampion iz visoke politike na Ostrvu: ‘Kada ne znaš šta dalje... posegni za Kraljicom.’
Elizabeta II već je tako dugo Kraljica. Šezdeset godina. U njoj su se, za tu ulogu, poklopili geni, usud i narav. U toku vladavine imala je tri propusta koja nije objašnjavala, i jednu ‘annus horribilis’ (1992) na koju se nije žalila.
Propusti su najviše bili proizvod njenih zakašnjelih reakcija na tri ostrvske ljudske tragedije: urušavanje gomile uglja na školu u Južnom Velsu, smrt djevojčice iz Lokerbija prilikom pada Pan Amovog aviona i Dajanina pogibija. Kraljica se isuviše kasno pridružila svom narodu, kojem, po propisima monarhije, treba da služi, u žalu za mladim životima.
Margarit Jursenar u ‘Hadrijanovim memoarima’ piše da ‘ko stalno govori da nema vremena, neće imati vremena ni da vlada.’ Može se tumačiti i kao savjet vladarima da oni ne treba da isijavaju žurbu. Neka u stisci sa vremenom ostanu svi drugi, koji nemaju taj luksuz, podanici i mandarini.
Ipak, uloge monarhije danas nisu neometana donošenja zakona, kazni ili odluka o osvajačkim pohodima.
Uloga monarhije danas je ‘utješiteljska’.
Dajana je bila omiljena jer joj je dobro ležala uloga ‘utješiteljice’. Dajana nikada ne bi odugovlačila s reakcijom na ljudsku tragediju. Ali ona nije bila rođena kao pretendentkinja na krunu.
Elizabeta jeste. Oćutala je tri kritike zbog nepovezanosti sa ‘običnim’ narodom, a njena je popularnost manje upitna sada, u njenoj 87. godini, nego ikada prije. Ostala je vjerna učenju sa kojim je odrasla: požuri polako.
Sada je to učenje prihvaćeno kao jedini pravi način ponašanja jedne Kraljice.
Ovoga trećeg juna, kada se proslavlja ‘dijamantska godišnjica’ od njenog stupanja na prijestolje, niko ne spominje masovne piknike predznaka ‘za*ebi jubilej’ (‘stuff the jubilee’), koji su organizovani kada je proslavljano 25 godina Elizabete na tronu; i kada je od nje same, među mladim ljudima, popularnija bila pjesma ‘God save the Queen’ Sex Pistolsa.
God save the queen
We mean it man
And there is no future
In England's dreaming
No future, no future,
No future for you
No future, no future,
No future for me.
Danas se, izgleda, vizije o sve jadnijoj budućnosti ne povezuju sa Kraljicom. Dapače. Ona je rijetka konstanta u ovom previše promjenjivom svijetu.
I meni, kada čujem riječ ‘kraljica’, pred oči iskrsne mala figura klasične frizure koju nijedan ‘sjever’ ne može pomjeriti, u postojanom kostimu jarke, najčešće žute (royal) boje i sa torbicom u ruci.
Kraljičin je lik tako prepoznatljiv, dok je njen lični život dopadljivo nedokučiv. Njen dvor, i danas, u eri agresivnih medija, koji su, opet, u bjesomučnoj trci za tiražom, nikada ništa ne komentariše.
Elizabeta Druga imala je do sada dvanaest premijera. Sa svakim od njih sastajala se jednom nedjeljno. U svijetu izvan Bakingemske palate, oni su mogli biti grešni, mucavo se, ili agresivno, hvatati u koštac sa političkim protivnicima na sve direktne i indireknte načine, ali kadgod bi govorili o svojim susretima sa Kraljicom, riječi su bile birane i skrušene.
Nijednog od njih nije javno komentarisala. Nagađa se, ipak, da joj je najdraži bio Čerčil, a da je za Margaret Tačer svom sekretaru rekla da: ‘(Margaret) nikada ne sluša ništa što joj govorim.’
Margaret Tačer rekla je, opet nekom svom intimusu, da je bila šokirana prizorom Kraljice koja nakon roštiljijade u Balmoralu posprema sto i pere suđe.
Toni Blera oduševila je ‘streetwise’ promućurnost Elizabete II.
Lako je njoj da širi ‘streetwise’ auru kada ima muža kojemu je jedno od životnih zaduženja da uvijek hoda dva koraka iza nje.
Lako joj je i da opere suđe ponekad, kada se njoj to prohtije, jer ne mora to raditi nikada, ako ne poželi.
Čini mi se da je Kraljica preteča jedne sasvim moderne iskrenosti, čija je osnova da otvoreno, u granicama pristojnosti, budeš ono za šta si rođen i da imaš dovoljno snage ne odustati od toga. Uvijek je znala svoju ulogu u društvu; olakšavajuća okolnost na koju ovo društvo može računati. I zato: When in doubt – turn to Elisabeth II.
Vjeru u BBC vratila mi je emisija Newsnight u kojoj je ove nedjelje prikazan prilog o crnogorskoj Prvoj porodici, domaćim dugogodišnjim pretendentima na prijestolje. Prilog je bio precizan, bez ijedne suvišne slike ili komentara. Naših je dvadeset i nešto godina pod šapom Prve porodice majstorski montirano i prikazano kao odgovor na pitanje: da li je moralno zemlji sa ovakvom vlašću davati podršku za ulazak u EU?
Prilog na Newsnightu podsjetio me na jedan savjet za roditelje čije je dijete ušlo u vezu sa osobom za koju roditelji, svojim istančanim instinktom, znaju da je pogrešan izbor. Taj savjet glasi: ne branite djetetu da se sa tom osobom viđa; naprotiv, otvorite vrata doma problemu, razlogu svoje zabrinutosti! Samo će tako i vaše dijete posumnjati u ispravnost svoje odluke. Odluku možda neće odmah promijeniti, ali posijano je zrno sumnje.
U okviru prikaza stanja u Crnoj Gori, u studiju Newsnighta, putem ekrana, ‘ugošćena’ su i dva lika iz čudesnog svijeta muljanja i demagogije: sadašnji crnogorski premijer koji premijerom naziva bivšeg premijera; i Stefano Sanini iz evropske komisije za proširenje.
Za razliku od ostalih gostiju – interesantnih, preciznih u izlaganju i dokumentaciji kojom raspolažu – ona su dvojica pričali priče bez utemeljenja, smjera i samo sa jednim već otužnim ciljem da se, kada se napada ‘vječiti premijer i državotvorac, stari prijatelj Zapada’ (konstatacija koja je autoricu priloga vidno začudila), napada i divna Crna Gora.
Samo neko ko ima koristi od zatvaranja očiju pred istinom neće primijetiti ko je tu bio najproblematičniji gost.
Onaj koji se pozivu na gostovanje nije ni odazvao.
Umjesto toga, ne obazirući se na BBC, naš je pretendent, dan kasnije, gostovao u londonskom hotelu Ritz. Sa svojim je ‘stranim partnerima’ vjerovatno raspravljao o proslavi jubileja. Ne ovog Kraljičinog, dijamantskog; već crnogorskog, ‘srebrnog’.
Uskoro će, sigurni su u to, sa najbližim podanicima, proslaviti dvadeset pet godina Prve porodice.
( Olja Knežević )