Zaboravite kubizam u kontekstu priče o Kući Vukotića na Cetinju

"And meanwhile the sad truth was that not everyone could be extraordinary, not everyone could be extremely cool; because whom would this leave to be ordinary? Who'd perform the thankless work of being comparatively uncool?" Jonathan Franzen, "The Corrections"

(A u međuvremenu je važila tužna istina da ne može svako biti izvanredan, ne može svako biti izrazito cool; jer kome bi u tom slučaju preostalo da preuzme na sebe da bude običan? Ko bi igrao srazmjerno nezahvalnu - uncool - ulogu?)

Ako bi na Kuću Vukotića sagrađenu 1910. godine - kuću koja je u svakom pogledu biser cetinjske i crnogorske graditeljske baštine - trebalo prikucati tablu koja bi se odnosila na njene stilske karakteristike, tj. stilsku određenost - onda, bojim se, nikako ne bismo mogli govoriti o kubizmu - a pogotovo ne o ranom kubizmu - već bismo se, uz stanovite ograde svakako, ipak morali držati starog dobrog baroka - ili kasnog, najkasnijeg baroka, ako vam je tako draže - a ne bismo pogriješili ni kada bismo ispred riječi barok, dodali mali prefiks - pseudo.

Dakle, definitivno je riječ o baroku, doduše žestoko pročišćenom - s tim da čišćenje, kladio bih se, nije sprovedeno iz ideoloških razloga, već iz pragmatičnih, tj. finansijskih. Ugaone lezene i izrazito naglašen krovni vijenac širokog konzolnog ispada, u kompletu sa visokom atikom koju krase okulusi - toliko visokom atikom da bismo je slobodno mogli proglasiti i trećom nadzemnom etažom - te sekundarni fasadni vijenac - postament u kompletu sa širokim pristupnim stepeništem koje se sužava prema ulaznim vratima bolje da ne pominjem, kao i balkon iznad ulaznih vrata (Martinovići, Dušan i Uroš, pominju i rizalite, koji su, možda, nekada postojali - ali ja ih danas ne vidim, koliko god se trudio da ih vidim) - sve su to redom, u suštini, barokni elementi.

Interesantno bi bilo napraviti paralelu između baroknog koncepta Palate Kavarovič i baroknog koncepta kuće Vukotića

Što se tiče koncepta glavne fasade kuće Vukotića - u prizemlju: vrata, a sa lijeve i desne strane vrata po jedan prozor; gore: isto, sa balkonom u sredini; na atici: 3 prekrasna okulusa - kao i koncepta osnova kuće koje su date u knjizi "Cetinje/Spomenici arhitekture" autora Dušana i Uroša Martinovića - osnova koje su simetrične da ne mogu biti simetričnije (s tim da na bočnim fasadama nije ucrtan, iz ko zna kojih razloga, po jedan, središnji, prozor) - toliko je očigledno da se radi o baroku da ne bih dublje zalazio u detalje - međutim, interesantno bi bilo napraviti paralelu između baroknog koncepta Palate Kavarovič - kao jednog od najznačajnijih spomenika praškog kubizma (Josef Čočol, 1912 - 1913) - i baroknog koncepta kuće Vukotića (Jovan Maguljani, 1910) - pa insistirati isključivo na izrazitoj snazi volumetrijskog koncepta kuće Vukotića, tj. na pozicioniranosti te kocke na širokom pijedastalu u odnosu prema okruženju i ključnim vizurama, tj. ključnim tačkama iz kojih sagledavamo taj savršeno stameni dignitet volumena - u korelaciji sa drugačijom snagom Palate Kavarović, gdje kubistički tretman fasade u ozračju baroknog koncepta, doseže gotovo gotički ekspresivni kvalitet - ili preciznije: ekspresivni kvalitet idealne lokacije za kakav gotički, tj. gotski roman.

Ako vas buni ta visoka atika na Kući Vukotića - onda vam predlažem da na Internetu - ne treba ići dalje - ovjerite poznatu Palatu Zora (Milan Antonović, 1904) u Beogradu. Palata se nalazi kod Delijske česme, tj. na uglu Knez Mihajlove i Čika Ljubine ulice. Na originalnoj fasadi su postojali barokni i rokoko ornamenti, prizemlje je bilo (i ostalo) klasično - rustično, tj neorenesansno - govorimo dakle, o eklektici - da bi negdje početkom tridestih godina bila temeljito rekonstruisana (Janko Šafarik) - dodata su još dva sprata, s tim da je posljednji neka vrsta atike - a sva fasadna plastika i svi ornamenti su uklonjeni - osim širokog konzolnog vijenca u nivou posljednje etaže - čime je zgrada očišćena - ali nije baš "modernizovana", kako piše na pojedinim mjestima - već je prije podvedena pod neki strogi, nazovi-klasicističko-bezornamentni registar - a rustično prizemlje je, kao što rekoh, zadržano.

Kada bismo sa Kuće Vukotića na Cetinju - koja se nalazi u Njegoševoj ulici, valja naglasiti - uklonili balkon, na primjer, a dodali portiko - dorski portiko - i one slatke timpanončiće, onda bismo uništili tu kuću

Kada bismo sa Kuće Vukotića na Cetinju - koja se nalazi u Njegoševoj ulici, valja naglasiti - uklonili balkon, na primjer, a dodali portiko - dorski portiko - i one slatke timpanončiće, tj. krune, iznad svakog pravougaonog prozora redom - onda bismo uništili tu kuću, slažem se svakako, bez obzirana to što bismo ostavili krovni vijenac (i eventualno ga još malo pojačali) - ali bismo u tom slučaju s pravom mogli govoriti o neoklasicizmu - možda čak i o revolucionarnom neoklasicizmu - i o neoklasicističkoj koncepciji fasada i osnova - ali ne treba pretjerivati. Hoću da kažem da ta kuća svakako zaslužuje ozbiljnu studiju, naučno zasnovanu - ali i da tvrdo insistiranje na stilskoj analizi te kuće nema previše smisla - upravo iz razloga što stilske odlike te kuće i nisu toliko bitne - bitan je njen dostojanstveni volumen i bitan je način na koji je pozicionirana u prostoru.

Interesantno bi bilo, takođe, analizirati odnos Kuće Vukotića i građevine preko puta - tj. palate Francuskog poslanstva - koje je sagrađena iste, 1910. godine. Dijalog ove dvije zgrade posjeduje fantastičan dramski potencijal - ako mene pitate: izrazito stasit mladić, barbarogenije izrazito prijatne vanjštine - udvara se nježnoj, prelijepoj i prefinjenoj evropskoj gospođici... tako nekako ja to vidim.

Prije nego nastavim - moram da vam se izvinim, najdraži moji čitaoci - što sam zdravo za gotovo uzeo da su gospoda Martinovići - Dušan i Uroš - braća, a nisu braća - trebalo je da provjerim tu činjenicu, svakako.

Dakle, zaboravite kubizam u kontekstu priče o Kući Vukotića - ako postoji kubizam na Cetinju - onda ga je donio Petar Vulović početkom šezdesetih godina prošlog vijeka - i tu zapravo počinje priča o "Crnogorskoj galeriji umjetnosti Dado Đurić".

Ako postoji kubizam na Cetinju - onda ga je donio Petar Vulović početkom šezdesetih godina prošlog vijeka

OK - kako mnoge važne priče o cetinjskoj arhitekturi počinju (i završavaju - gotovo u pravilu) pomenutim djelom gospode Martinovića - hajde da vidimo što saplemenici kažu o bivšoj zgradi Narodne banke, tj. Trgoprometa:

"Jedno arhitektonsko djelo nesumnjive vrijednosti, talentovanog i afirmisanog projektanta šireg jugoslovenskog značaja kakav je arhitekta Petar Vulović, lokacijom na izuzetno osjetljivom prostoru gradskog trga, sa naslijeđenom strukturom i arhitekturom osobenih svojstava i dimenzija, u likovnom tretmanu i dimenzijama stranim konkretnom istorijskom ambijentu Balšića pazara, osuđeno je s pravom od građana kao svojevrstan i nedopustiv promašaj, kao očigledan nesklad novog i starog u našoj savremenoj urbanističkoj praksi. Umjesto afirmacije nezavisno uzetih vrijednosti, nepromišljenim postupkom krajnje improvizacije i nebrige, došlo se do tužnog stanja dvostruke negacije prostorne sinteze, bez skoro ikakve šanse da se izgubljeno nekako nadoknadi.

Kakvim sredstvima pomiriti dva toliko međusobno strana i nespojiva svijeta i jezika?

Ništa u urbanizmu nije tako nenadoknadivo i skupo kao promašaj".

Ako sam dobro razumio, Martinovići tvrde da je Vulovićeva zgrada OK, u principu, ali da se nikako ne uklapa u istorijski ambijent Balšića pazara - te da ipak predstavlja, kad podvuku liniju, tešku i neoprostivu urbanističku grešku, nešto na varijantu: "Moj dragane lijep jesi/ Al' ti nije mjesto đe si" (o "dvostrukoj negaciji prostorne sinteze" - ipak nekom drugom prilikom).

Meni se čini, ako mi dozvoljavate da se osvrnem na tu stvar onako iz offa, da je ta zgrada zapravo reakcija mladog arhitekte - Narodna banka je realizovana 1963, a Petar Vulović je rođen 1931, što će reći da je tada imao 32 godine, što su svakako nježne godine za jednog arhitektu - na Cetinje kao fenomen, tj. na cetinjske spomenike arhitekture. Nemoguće je da senzibilna osoba, a Vulović to svakako jeste - bio i ostao - ne bude opijena pri susretu sa enormnim bogatstvom arhitektonskih stilova prisutnih u našoj istorijskoj prijestonici - tako da ostvarenje na Balšića pazaru možemo tumačiti i kao pokušaj gospodina Vulovića da na svoj jedinstveni način doprinese tom neponovljivom stilsko-arhitektonskom koloritu.

To što su Martinovići napisali o zgradi Narodne banke bi se lako moglo odnositi i na mnoge druge cetinjske urbanističke situacije

Uostalom, to što su Martinovići napisali o zgradi Narodne banke bi se lako moglo odnositi i na mnoge druge cetinjske urbanističke situacije - uzmimo, na primjer, zgradu Zetske banovine (Nikolaj Petrovič Krasnov, 1932) i njen odnos prema zgradi Ruskog poslanstva (Koradini, 1903) - ili odnos Plavog dvorca, tj. Dvorca prestolonasljednika Danila (Martinović kažu da je zdanje rađeno "po projektu nekog solidnog arhitekte - čije nam ime, nažalost, nije poznato", 1895) i tzv. Lokande, odnosno hotela Grand hotela - ili odnos Biljarde (Ozereckovski, 1838) i Palaca, tj. Dvorca kralja Nikole (1867 - 1910) itd.

U suštini, teško je bilo pljunuti Vulovića u momentu kad je objavljena knjiga gospode Martinovića (1980), jer je on tada već iza sebe imao jedno nesumnjivo vrijedno ostvarenje - zgradu SDK u Beogradu (1969) - na uglu Brankove i Pop Lukine ulice - pa se stav iznijet u knjizi može tumačiti i kao pljuvanje u stranu - i to iz razloga što se Narodna banka/ Trgopromet, uz još jednu Vulovićevu raniju zgradu - opet je riječ o banci (1961), ovoga puta u Makarskoj, u Hrvatskoj - može shvatiti i kao generički potencijal koji je kasnije, u zreloj fazi, rezultirao pomenutom zgradom SDK.

OK, pokušaću da u međuvremenu stupim u kontakt sa gospodinom Petrom Vulovićem i razgovaram sa njim o zgradi Narodne banke/ Trgoprometa - i o recentoj intervenciji na toj zgradi, svakako - jer smatram da je neophodno da to uradim prije nego što pređem na konkretnu analizu zgrade “Crnogorske galerije umjetnosti Dado Đurić”.

A do tada... nova iznenađenja za nova pokoljenja...

( Borislav Vukićević )