Posljednji Putinov čin

Novi predsjednički mandat Vladimira Putina je tek počeo ali sve više izgleda kao početak kraja. Kad god je ruski narod masovno izašao na ulice, kao što to trenutno čini, od tada pa nadalje situacija nikad nije izašla na dobro za vlast.

Ruski car Nikolaj II je 1917. morao da abdicira nakon masovnih uličnih protesta, što je utrlo put za Boljševičku revoluciju. Iako je naizgled bio čvrst kao stijena, Sovjetski Savez se 1991. raspao za samo nekoliko mjeseci. Stotine hiljada su izašle na ulice da se suprotstave tvrdolinijaškom puču protiv perestrojke Mihaila Gorbačova.

Sada je red na Putina. Moskva se hvali pokretom Okjupaj Abaj, po uzoru na Okjupaj Vol strit u Sjedinjenim Državama (smještenom na bulevaru pored statue kazahstanskog pjesnika Abaja Kunanbajeva, čije je stvaralaštvo izašlo iz regionalne tame i postalo jedan od najpreuzimanijih sadržaja na ruskom Internetu za mjesec dana). I drugim gradovima se održavaju protesti a sa svih se upućuje isti poziv: Putin mora otići.

Rusi su poznati kao strpljivi i spori kada je u pitanju dizanje pobune. A kako i ne bi bili? Ako su protesti kroz vjekove završavani loše po ruske vlade, oni su imali još gore posljedice po demonstrante. Oslobađanje od apsolutne monarhije 1917. je bilo uvod u još despotskiji oblik apsolutizma. Nakon 1991, haotična privatizacija Borisa Jeljcina je milione ljudi dovela do ruba egzistencije a korumpiranoj oligarhiji praktično dala vlast u ruke.

Međutim, iako su veoma svjesni svoje istorije, jednom kada se okome na čovjeka na vrhu, Rusi ne odustaju dok ga ne zbace. Istorija raskrinkava Putinov mit da ga većina u državi podržava zato što želi „stabilnost“ i da će protesti, predvođeni „zapadnim marionetama“, izgubiti zamah.

Oni neće jenjavati. A imenovanje Igora Holmanskiha, šefa sektora u fabrici tenkova, koji je ponudio da dođe u Moskvu sa kršnim kolegama da brani Putinov režim, da upravlja ogromnim regionom Urala, neće ih uplašiti. Meka sila danas ima prednost a tenkovi ne mogu ugasiti Internet.

U imenovanju njegovog novog kabineta (koje mu je bilo toliko važno da nije mogao prisustvovati samitu G-8), toliko su vidljivi Putinovi sovjetski korijeni. Leonid Brežnjev je svojevremeno nalagao da ministri kulture i agrikulture zamijene mjesta kao da - zbog riječi kultura – pokrivaju istu oblast. Putinov novi kabinet je slična reorganizacija nekompetentnih sa nekvalifikovanim.

To ruši još jedan mit – da će Putin, sada ponovo za kormilom, odustati od svoje vulgarne antizapadne retorike i postati reformator, shvatajući da samo demokratska Rusija može sačuvati svoj teritorijalni integritet i suverenitet. A razlog zbog kojeg on neće prihvatiti reforme je taj što ne može zato što se stara istina – da apsolutna vlast apsolutno korumpira – još jednom dokazala. Nakon više od decenije na vlasti, ruski lideri više nisu u stanju da slijede bolju politiku. Njihovi lični interesi i bogatstvo previše zavise od održavanja statusa kvo.

U Rusiji je, naravno, i ranije viđen ovakav obrazac. Nikad neću zaboraviti šta mi je prababa Nina govorila o koruptivnoj prirodi vlasti u našoj porodici. „Nažalost, Hruščov iz 1962. nije bio Hruščov iz 1956.“ Moj pradjed je osuđivao Staljinov kult ličnosti, da bi bio slavljen - na primjer – u dokumentarcu „Naš Nikita Sergejevič (1961) - zbog svoje „super-vizije“ o tome kako umanjiti imperijalizam i „uhvatiti korak sa Zapadom“.

Hruščovljevo samohvaljenje se potpuno kosi sa njegovom ranijom kampanjom destaljinizacije, čija je poenta bila u tome da je Staljin izdao komunizam čineći sve što je mogao da podsjeća na pripadnike kraljevskih porodica iz prošlosti. Sve što je zvanično rečeno o njemu bilo je u superlativu: „najbolji prijatelj sovjetskih sportista, „otac sve djece na Zemlji“, itd. To je bombastični rječnik apsolutne monarhije.

Kasnije je Jeljcin, po preuzimaju funkcije predsjednika 1990, odmah osudio sve privilegije „nomenklature“. U svojoj knjizi „Priznanje“, napisao je „S obzirom na to da su (Rusi) tako siromašni i ojađeni, ja ne mogu jesti kečigu i kavijar, juriti kolima ignorišući semafore, ne mogu koristiti uvozne superljekove kad znam da moj komšija nema aspirin za dijete. Zato što je sramota.“ Kada je napustio Kremlj 2000, vrijednost njegovog tajnog bogatstva, od nekretnina, jahti i konja do ostale imovine, procijenjena je na najmanje 15 miliona dolara.

U januaru 2000, Putin je kao predsjednik debitant dao veliki broj ubjedljivih intervjua ruskim TV stanicama, hvaleći vladavinu zakona i obećavajući da neće ostati na funkciji ni dan duže od njegova dva ustavna mandata ili ako izgubi podršku naroda. To su „pravila igre, demokratije,“ rekao je.

Nakon dva predsjednička mandata, praćenih premijerskim i sada trećim predsjedničkim, Putin počinje 13. godinu na vlasti sa 40 odsto stanovništva koje očajnički želi njegov odlazak. Ako je istorija ikakav pokazatelj, taj broj će sigurno rasti.

Autorka predaje međunarodne odnose na Njujorškoj školi i viša je saradnica Instituta za svjetsku politiku u Njujorku; napisala je knjigu „Zamišljanje Nabokova: Rusija između umjetnosti i politike“

( Nina L. Hruščova )