Strah od otvorenog društva

Da li istorija ima smisao? Ovo pitanje nam postavlja Karl Poper u djelu Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji. Posmatrajući istoriju koju znamo kao istoriju nosilaca političke moći, odgovara negativno. Analizirajući djela nekih od najvećih mislilaca čovječanstva prvenstveno kroz njihovo prorokovanje istorijskog toka, bilo u želji da ga zaustave ili da mu se bez otpora predaju, razvija pojam istoricizma i dolazi do zaključka da se u njihovoj osnovi nalazi žudnja za zatvorenim društvom.

Ovaj jednim dijelom razumljiv i prirodan strah i otpor od otvorenog društva traži zaštitu u totalitarnim ili autoritarnim, odnosno utopističkim oblicima političkog uređenja društva. U svakom slučaju nedemokratskim.

Poper ističe da ovaj organicistički pristup državi ima korijen u iracionalnom, koji se javlja kao otpor individualizmu i ličnoj odgovornosti. Kao poštovalac judeo-hrišćanske etike iznosi tvrdnju da težnja za zatvorenim društvom i kolektivizacijom odgovornosti, iako se kroz istoriju i praksu crkve nerijetko javlja, ima antihrišćanski korijen, i u svojoj osnovi traži vraćanje predhrišćanskoj pobožnosti, jer se hrišćanska zasniva na slobodi volje koja je nužno povezana sa individualizmom.

Kako bi to rekao Vladeta Jerotić, ne znam da li je misao izvorno njegova, da ne postoje hristijanizirani narodi, već hristijanizirani pojedinci.

Crnogorsko društvo je dugo funkcionisalo kao zatvoreno društvo. Kao takvo opstajalo je vjekovima, odolijevalo promjenama, i gradilo svoje specifičnosti. Međutim, promjene su bile neizbježne, i usljed brojnih razloga ono nije uspjelo da preživi svoje otvaranje.

U romantičarskom zanosu mi i danas imamo određenu nostalgiju prema ovom vremenu. Nema povratka natrag. Naše društvo mora biti građeno kao demokratsko i otvoreno. Ova dva pojma sa razlogom vezujem jer nije svako otvoreno društvo i demokratsko, dok je obrnuto to uvijek slučaj. U ovome vidim najveću vrijednost našeg integrativnog puta. Međutim, otvaranje društva nosi po prirodi stvari svoje rizike i dileme.

Postavlja se pitanja sa kojim identitetom Crna Gora ulazi u evropske integracije? Prije nego što pokušam da ponudim odgovor osvrnuću se na glavne otpore koji se javljaju otvaranju crnogorskog društva. Pored predispozicije koju nam je ostavila tradicija, određeni broj crnogorskih građana svjestan da ne postoji alternativni politički autoritet koji bi poslužio kao zaštita njihovog identiteta, a pri činjenici o malobrojnosti svog naciona, ima potrebu da na državu, njenu ulogu i moć, posmatraju očima prošlih vjekova.

Nije mali broj onih koji usljed hronične udaljenosti od političke moći i izbornih poraza traže alternativni politički autoritet i nalaze ga u onim društvenim strukturama koje na otvaranje društva, najblaže rečeno ne gledaju sa odobravanjem.

Osnovni je naš zadatak da ovo društvo učinimo kompaktnim i stabilnim. Crnogorski identitet je višeslojan i to bi trebalo da predstavlja prednost, a ne manu. Odnose moramo graditi na osnovu tolerancije i dogovora, ali ne dovodeći u pitanje crnogorsku državnost. Ona je naša zajednička tekovina i dobro.

Ovoga moramo biti svjesti. Ideja crnogorske nezavisnosti, za one koji su je iskreno baštinili, predstavljala je superioran politički projekat. Za njeno širenje nisu korišćeni samo politički argumenti, već se nadmoć osjećala i u drugim dimenzijama, od etičke do ekonomske. Crna Gora jeste danas država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom, međutim koliko je ona u sadržajnom smislu odraz naših očekivanja?

Da bi se cjelovito odgovorilo na ovo pitanje potrebno je dubinsko istraživanje, koje bi opet nužno bilo prožeto subjektivizmom. Ono što možemo jeste da stalno kritički preispitujemo našu stvarnost. To je jedan od zahtjeva koji pred nama postavlja otvoreno društvo. Odgovor koji ja dajem je da je stanje daleko od željenog.

Socijalno raslojavanje, partijsko, poziciono i opoziciono, gušenje individualizma, politički antagonizam koji često prerasta u destrukciju, nesposobnost za bazični društveni konsenzus, nepostojanje iskustva smjenjivosti vlasti koja se kod nas javlja i kao potvrda državno-demokratske utemeljenosti, kriminal, korupcija, nepotizam i brojni drugi problemi opterećuju naše društvo.

Ovi se problemi mogu rješavati samo ukoliko postoji institucionalna zrelost i snaga. Za tako nešto su nam potrebne odgovorne intelektualne, političke i druge elite, koje će uspjeti da stvore pretpostavke za utemeljenje zajedničkog identiteta koji ćemo bez straha unijeti u širu zajednicu.

Država neosporno mora imati određenu zaštitničku ulogu, koju treba shvatiti u Rolsovom smislu, da od nje najveću korist imaju najugroženiji. Međutim, osnova sistema je pojedinac i njegova sloboda.

To je vrhunska vrijednost koju naša država mora na njeguje i kroz koju će posjedovati dubinsko uvažavanje i osjećaj pripadništva. Ostali koncepti se svode na hibridna polu-zatvorena društvena uređenja koja u krajnjem djeluju destruktivno. Otvoreno društvo uprkos teretu odgovornosti koji zahtijeva od nas, nema alternativu.

( Sergej Sekulović )