Svako nosi svoj krst

Danas, 31. maja, građani Irske će se na referendumu izjašnjavati o ratifikaciji evropskog Fiskalnog pakta, kojim bi se uspostavila stroža kontrola zaduživanja širom Evropske unije. Premijer Enda Keni je ocijenio da je ovo glasanje važnije od parlamentarnih izbora.

Oni koji podržavaju ratifikaciju Fiskalnog pakta tvrde da će referendumsko „da“ donijeti stabilnost i Irskoj osigurati povoljno pozajmljivanje iz Evropskog mehanizma za stabilnost (ESM). Referendumsko „ne“ bi, kako upozoravaju, moglo ugroziti članstvo Irske u eurozoni.

Međutim, s obzirom da je 30% birača još neodlučno, opcija „ne“ bi mogla pobijediti i pokrenuti lančanu reakciju u eurozoni, što bi zasigurno moglo uticati na rezultat junskih izbora u Grčkoj i ojačati poruku francuskog predsjednika Fransoa Olanda o usvajanju pristupa za rješavanju krize u eurozoni koji je više okrenut rastu.

Uprkos prijetnjama kaznom koja se ističe u kampanji za opciju „da“, mnogi irski birači bi voljeli da imaju šansu da pošalju poruku irskoj vladi i EU u vezi sa politikom „štednja za građane“ i „spasavanje za banke“ koja je usvojena u Irskoj.

A oni zaista imaju dobar razlog da budu bijesni, razočarani i nezadovoljni. Irske nevolje su samo djelimično rezultat globalnog ekonomskog pada, a osnovni uzrok trenutne situacije u Irskoj su veze između „zlatnog kruga“ preduzimača, bankara i političara.

Uticajni Mahonov tribunal, posebno tijelo oformljeno kako bi se istražila korupcija u okviru prostornog planiranja, u martu ove godine je objavio izvještaj u kome se navodi da je „korupcija dotakla svaki nivo irskog političkog života“. Zbog ovoga i zbog tekuće policijske istrage o korupciji u bankarskom sektoru „pale“ su mnoge glave, a očekuje ih se još dosta.

Najistaknutiji slučaj je bivši premijer Berti Ahern iz redova Fiane feil. On je sada možda najpoznatiji po svojoj neslavnoj izjavi o „nošenju sopstvenog krsta“ koju je dao prije nekoliko godina kada je naveo da „bez obzira na koliko visoku funkciju u partiji ili državi dospije neki član, on je i dalje ima obavezu prema članovima Fiane feil (političke partije) i prema građanima koji su ga izabrali“.

I zaista, kada je Mahonov tribunal ustanovio da je Ahern lagao pod zakletvom i da ne može da objasni porijeklo novca na nekima od njegovih 25 bankovnih računa, već osramoćeni premijer je isključen iz sopstvene partije i podnijeta je tužba vrhovnom državnom tužiocu. Partija, na čijem čelu je Berti Ahern bio tokom većeg dijela njene petnaestogodišnje vladavine, navela je da je inicijativa za Ahernovo isključenje za njih „jedini raspoloživi pravac da se potvrdi činjenica da Ahern nije ispunio standarde ponašanja kojih svi nosioci javnih funkcija treba da se pridržavaju“.

Tribunal je, takođe, ustanovio da je bivši irski ministar i bivši komesar EU Padraig Flin „nezakonito i koruptivno“ tražio donaciju od jednog preduzetnika. Drugi član irskog parlamenta Liam Laulor prihvatao je „neprimjerene i koruptivne isplate“ jednog preduzetnika i nalazi se u zatvoru. Ukupno je u nezakonitim radnjama otkriveno 11 državnih funkcionera.

Ocijenivši implikacije iz izvještaja kao „brutalne“, aktuelni lider osramoćene Fiane feil – koji očajnički pokušava da raskine s prošlošću – kazao je da javnost ima pravo da očekuje dalje postupke protiv onih na koje se izvještaj odnosi. Vlada je uputila izvještaj ministru policije, predjsedniku tužilaštva, članovima Poreske komisije i Komisiji za praćenje standarda u državnoj službi.

„Kupovina“ građevinskih dozvola je jedna stvar, ali ne može se imati bum tržišta nekretnina razmjera kao u Irskoj bez bezobzirnog bankarskog sektora koji mu daje podršku. A Anglo-irska banka (AIB) je bila baš takva banka. Velikodušni donator fondova partije Fiana feil i „dom“ nekih od najistaknutijih preduzimača tokom buma na irskom tržištu nekretnina, AIB je imala rezultate koji su izgledali nevjerovatno, a zapravo su takvi i bili.

Tadašnji premijer je 16. januara 2009. bio prinuđen da izjavi da je to bio „uobičajen posao“ u Anglo-irskoj banci i da javnost treba ubijediti da je banka solventna. Kroz nekoliko mjeseci banka je morala da se nacionalizuje i do danas su građani Irske – preko vlade – upumpali 24 milijarde eura za spasavanje banke. To su zapisi koje će otplaćivati i naša unučad.

Možda i nije iznenađenje što je nakon nacionalizacije Anglo-irske banke izbio na vidjelo određen broj kontroverzi u vezi sa poslovnom praksom banke i njenim kreditima, uključujući i davanje kredita direktorima i ljudima povezanim sa nekoliko nekada „istaknutih“ irskih biznismena.

Naravno, ironija u svemu ovome je to što je bilo upozorenja od strane cijenjenih ekonomista još 2006. Kada je ekonomista Dejvid Mekvilijams predvidio slom berze i tržišta nekretnina, tadašnji premijer Berti Ahern mu je rekao da treba „da ode u neku mračnu sobu i da se ubije“. Umjesto njega, irska ekonomija je bila ta koja je izvršila finansijsko samoubistvo. Mekvilijams je predvidio pad berze od 80%. U stvari je bio 79%.

Ono što najviše plaši u cijeloj ovoj stvari je arogancija ljudi koji su u to vrijeme bili na vlasti i njihovo bezobzirno nevođenje računa položaju građana. U Irskoj su makar mnogi osramoćeni podnijeli ostavke prije nego što su počeli sudski postupci i još mnogo će ih završiti iza rešetaka. Ali to je slaba utjeha svim onim običnim građanima koji glasaju na današnjem referendumu i koji su takođe čuli upozorenja i umjesto toga odlučuju da vjeruju današnjim političkim liderima.

( Garret Tankosić-Kelly )