Za kulturu je dobro da je moćnici ponekad preziru
Bosanskohercegovački profesor i kritičar smatra da nacionalne kulture kreiraju akademske glave u kojima često stanuje zločun
Enver Kazaz, bosanskohercegovački književnik i profesor , koji važi za jednog od najznačajnijih analitičara književne scene na prostoru bivše Jugoslavije, smatra da je komunikacija među piscima u regiji nakon rata dovela do preispitivanja uloge ideoloških moćnika u zločinima.
On je u razgovoru za “vijesti” kazao da nacionalne kulture mogu da budu kreirane u akademskim ideološkim glavama “tamo gdje stanuje zločin”, koje umiju da budu imperijalno postavljene prema drugima.
“To se ponajviše otkriva u odnosu ćosić-bećković-noginskog tipa srpske kulture prema crnogorskoj danas, baš kako je to do jučer bio slučaj sa bošnjačkom ili hrvatskom kulturom”, smatra profesor Kazaz.
Intenzivna i dobra komunikacija između pisaca sa prostora bivše Jugoslavije je nakon jednog perioda preporoda, pomalo zatajila u posljednjih nekoliko godina. O čemu se radilo tada - neposredno poslije rata, a što se događa danas?
- Neposredno poslije rata oni pisci koji su direktno ustajali protiv ovdašnjih ubilačkih i imperijalnih nacionalizama upravo su otvaranjem komunikacije sa piscima iz regije destabilizirali i subverzirali nacionalistički koncept etnokulture zatvorene u svoj geto. Komunikacija u regiji na toj osnovi dovela je i do preispitivanja uloge ideoloških moćnika u praksi zločina, ali i do uloge pojedinih nacionalističkih pisaca ćosićevskog tipa u konceptualizaciji takve ideologije i kulture koja je stereotipiziranjem i demoniziranjem nacionalnih drugih, moralno pripremila zločince za genocid, urbicid, etničko čišćenje, masovna silovanja itd.
Danas je ovdašnji primitivni, tajkunski, bezočno eksploatatorski kapitalizam nametnuo kulturi umjesto ideološkog, ekonomski totalitarizam
Danas je ovdašnji primitivni, tajkunski, bezočno eksploatatorski kapitalizam nametnuo kulturi umjesto ideološkog, ekonomski totalitarizam kako bi ukinuo u maksimalnoj mjeri svaku vrstu međunacionalne kulturne komunikacije i sačuvao nacionalističke simboličke imaginarije. Takav kapitalizam je direktno ili indirektno proizašao iz nacionalizma, a jedine kulturne vrijednosti koje ovdašnji tajkunski kapitalist razumije su one nacionalističke. Međutim, osjećaj da među ovdašnjim književnostima nakon ratne apokalipse granice ne postoje, da su one tek administrativne, proizveden je upravo snažnom komunikacijom među piscima neposredno poslije rata.
Koliko smo uspjeli jedni drugima da dokažemo postojanje nacionalnih kultura?
- Nacionalne kulture mogu često biti kreirane u akademskim ideološkim glavama, tamo gdje stanuje zločin. One počesto, pogotovu ona srpska, znaju biti imperijalno postavljene prema drugima. To se ponajviše otkriva u odnosu ćosić-bećković-noginskog tipa srpske kulture prema crnogorskoj danas, baš kako je to do juče bio slučaj sa bošnjačkom ili hrvatskom kulturom.
Agresivnost tog tipa kulture obavezuje nas na veliku mjeru opreza prema pojmu nacionalna kultura. Upozoravam da je kultura nerijetko preteča osvajačkih planova, a da se kulturnom asimilacijom i negacijom tuđe nacionalne kulture najlakše ostvaruju strategije svake vrste, dominacije jedne nacije nad drugom. Pozorište, film, književnost, slikarstvo i druge umjetničke prakse danas su na prostoru bivše Jugoslavije toliko isprepleteni u interkulturnom dijalogu da se zaista može govoriti o jednom jedinstvenom hibridnom kulturnom prostoru u regiji. Lijevo i liberalno orijentisani pisci iz Srbije čitaju se u Hrvatskoj, Crnoj Gori, BiH, Sloveniji, Makedoniji, na Kosovu, baš kako se pisci iz pomenutih zemalja čitaju u svakoj od njih.
Rekao bih da je ta vrsta interkulturnog dijaloga, stvorila posttragičku kulturnu etiku, antimilitarističku, antiherojsku, pacifističku, univerzalno-humanističku koja sanja utopiju o novoj vrsti humanizma nakon ratnih užasa. Takvom interkulturnom dijalogu čovjek ne može ne biti odan. Dakle, uspjeli smo da pokažemo u najstrašnijim uslovima jedni drugima najljepša lica svojih kultura, uprkos urliku nacionalista koji prave svoja kulturna geta.
Uspjeli smo da pokažemo u najstrašnijim uslovima jedni drugima najljepša lica svojih kultura, uprkos urliku nacionalista koji prave svoja kulturna geta
Bosna je veoma specifična kada se gvori o društvenom uređenju i podjeli vlasti. Kako se neke važne institucije kulture tu snalaze, a kako pojedinci?
- Strategija velikosrpskog nacionalizma u Bosni možda se najbolje ogleda prema institucijama kulture. One tzv. zajedničke ne mogu zbog Dodika, Karadžićevog ideološkog zombija, kako ga često određujem, da dospiju na državni budžet. Njih praktično niko ne finansira na planski način. Država nema ni državno ministarstvo za kulturu i nauku. Tu funkciju vrše entitetska i kantonalna ministarstva.
Takva vrsta kulturne destrukcije moguća je samo u ovdašnjem etno-klero kapitalizmu koji nastoji ratne ciljeve ostvariti u političkom polju lažnog mira. U takvoj situaciji institucionalna kultura umire, ali u strategijama kulturnog otpora moćnicima, razvija se fascinantna kulturna vrijednost. Za kulturu je ponekad dobro da je državni moćnici preziru. Oni u svojoj kulturnoj bijedi vjeruju u boga novca, boga ratnih zločina, boga nacije, boga vjerske birokratije koja im obećava da će im nakon smrti dobro prodati ulaznice za raj, baš zato sto su na zemlji skupa s njom gradili pakao. Vaninstitucionalna kultura u zemlji, koju zbog vladavine ento-kleronacionalizma nazivam mentalnim konclogorom, uspijeva pronaći način da preživi zahvaljujući kreaciji pojedinaca.
No, BiH sve više obolijeva od festivalizacije kulture u kojoj ovdašnji mediokriteti i malograđani vole da glume sebe kao kulturne ljude. To kičerajsko pokazivanje na crvenim festivalskim itisonima možda je u ovom trenutku veći grobar kulture od vlastodržačkih moćnika koji ojkaju uz gusle ili šargiju, gluvoglamčko i moravac i u orgazmičkom transu slušaju unjkave glasove trubo-folk pjevačica, slineći pred njihovim obnaženim tijelima.
Nove generacije književnika gotovo da nemaju pamćenje u vezi sa bivšom Jugoslavijom i prilikama u njoj. Šta se predviđa novim generacijama i koje im je nasljeđe ostavljeno?
- Ostavljeno im je traumatično nasljeđe, ali oni danas, očito je to, konstruiraju svoje interpretacije zajedničkog kulturnog nasljeđa i života, dok im znanje stranih jezika omogućuje da postanu transgranični pisci, delez-gatarijevski intelektualni nomadi koji imaju šansu živjeti u polilingvalnoj kulturnoj situaciji. Samo takvom kulturnom transgraničnošću i nomadizmom, oni mogu uspjeti da prevaziđu sakralizaciju ovdašnje etničke tradicije koja ih vodi u kulturni geto.
Ono što nas mimo istorijskih veza spaja, je svakako razumijevanje jezika. Da li to znači samo veće tržište ili nešto drugo?
- Taj jezik volim da nazovem policentričnim štokavskim jezikom u kojem se s punim pravom može govoriti o četiri standarda: srpskom, hrvatskom, crnogorskom i bosanskom. Zajednički jezik konstruiše i zajedničko tržište, ali i tržište ideja, pluralizam estetika, mnogostrukost pogleda. Zajednički policentrični štokavski jezik (BHSC, kako ga skraćeno zovu neki moji prijatelji lingvisti) je razlog da se u svjetsku slavističku mrežu uvedu južnoslovenski kulturni studiji. Bilo bi sjajno da i ovdašnje akademske prakse uvedu interkulturno proučavanje južnoslovenskih književnosti, uključujući i makedonsku, i slovenačku, i bugarsku.
Diktat tržišta može biti i opasan po literaturu
No, diktat tržišta može biti i opasan po literaturu. O tome je sjajno pisala Dubravka Ugrešić u Zabranjenom čitanju. Opasan u onoj mjeri u kojoj podržava konzumerizam, prosječnost, zabavu, kič, merkantilizam. Postmoderna je epoha umjetnosti kao robe. Kriza današnjeg kapitalizma prokazuje i krizu postmoderne epohe sa njenim centralnim vrijednostima, pogotovo idejom tržišta u umjetničkoj praksi.
Postoji li kulturna politika na nivou Balkana, i ako postoji čemu služi?
- Ne vjerujem da se može govoriti o kulturnoj politici na nivou Balkana. Kada bi ona postojala, Balkan ne bi bio izložen balkanizmu kao diskursu o kojem je sjajno pisala Marija Todorova i koji je skladište negativnih slika i demonizacije Balkana. Zašto ne postoji, drugo je pitanje. Može li neoliberalizam i njegova sve izraženija kriza uopće formirati balkansku kulturnu politiku, veliko je pitanje.
Slučaj Grčka opominje kako je neoliberalna evropska moć odjednom sa izbijanjem krize u ovoj zemlji počela da govori o njenoj balkanizaciji, a ne o strategiji svog bankarskog sektora kojom je jedna država dovedena u dužničko ropstvo. Ali, osim ovakve, normativne i vladajuće predstave neoliberalizma o Balkanu kao kmetu Evrope, uistinu se može govoriti o drugom, lirskom, sanjalačkom, visokokultiviranom Balkanu, kao civilizaciji u stalnom kontaktu s drugima, mediteranskom, orijentalnom, srednjoevropskom.
Taj kontakt iznjedrio je balkanski lirski folklor, Kadarea, Andrića, Kiša, specifičnu kulturu stanovanja, ishrane, sevdalinku i dalmatinsku klapsku pjesmu, lirsku Crnu Goru, bugarski folklor i makedonsku tlgu za jugom. Na koncu, Balkan je rodno mjesto evropske civilizacije, njen pupak koji bi takvom zajedničkom kulturnom politikom mogao začeti nove evropske vrijednosti. Ali, kako se u Bosni kaže, ne lipši magare do zelene trave.
( Dragana Tripković )