Mit o slobodnoj trgovini

U Crnoj Gori i u velikom broju zemalja bivšeg socijalističkog bloka dugotrajnom i upornom propagandom neoliberalne škole ekonomskog mišljenja stvorena je jedna vrsta nove dogme. Sve što je u ekonomiji slobodno - slobodna trgovina, slobodno tržište, slobodno formiranje cijena – je dobro, a svaka intervencija države je loša i, u ovoj neoliberalnoj religiji, ravna jeresi. Vrlo često se dovođenje u pitanje pretpostavki o slobodnom tržištu i trgovini smatra nerazumnim, a pokušaji da se neke od tih pretpostavki izlože kritičkom sudu se smatraju gubljenjem vremena budući da su, navodno, koristi od slobodnog tržišta - očigledne. A da li su?

Nerazvijene zemlje, u koje spadaju Crna Gora i njeni susjedi, često su izložene pritiscima od strane međunarodnih institucija poput MMF-a, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije, koje imaju za cilj da se ove zemlje povinuju „slobodnoj trgovini“ i prihvate je kao jednu vrstu cilja za sebe. U stručnoj javnosti se više ne postavlja pitanje svrhe slobodne trgovine i njenih efekata na domaću ekonomiju, već se praktično uvodi neka vrsta trke kako da što bolje i više otvorimo ekonomiju za robu iz inostranstva.

Na domaće proizvođače u Crnoj Gori ne moramo da mislimo, jer ih gotovo i nema. A zašto ih nema? Da li njihovo nepostojanje možda ima veze sa „slobodnom trgovinom“? Da li je „slobodna trgovina“ dobra za nerazvijene zemlje? Da li se insistiranje na slobodnoj trgovni zasniva na empirijskim dokazima o korisnosti slobodne trgovine ili na vjeri u slobodnu trgovinu?

Kompletna neoliberalna teorija spoljne trgovine počiva na nekoliko jednostavnih ekonomskih teorema, od kojih su najvažnije Rikardova teorema komparativnih troškova i Hekšer-Olin teorema o komparativnim prednostima.

Engleski teoretičar političke ekonomije sa početka XIX vijeka Dejvid Rikardo je tvrdio da je, pod uslovom ispunjenosti jednog broja pretpostavki, za svaku zemlju korisno da se specijalizuje za proizvodnju one robe kod koje ima najniže komparativne troškove. Tako bi, na primjer, Ekvador trebalo da se specijalizuje u proizvodnji banana, jer ih može proizvesti sa najmanje časova rada po jedinici, i da zanemari industrijsku proizvodnju u kojoj možda nema prednost u komparativnim troškovima. SAD bi, iz istih razloga, trebalo da se specializuje u proizvodnji savremene tehnologije kao što su smart-phones i da zanemari primarne djelatnosti kao što je poljoprivreda.

U skladu sa Hekšer-Olinovom teoremom, pojednostavljeno, budući da Ekvador ima puno plodnog zemljišta i radne snage, logično je da proizvodi i izvozi poljoprivredne proizvode kao što su banane, a da uvozi i-phone i i-pad. Na drugoj strani, SAD će, budući da ima veliki akumulirani know-how i tehnologiju, proizvoditi i izvoziti i-phone i i-pad, a uvoziti banane.

Iz prethodnih teorema proizilazi treća teorema koja glasi da pod uticajem slobodne trgovine dolazi do izjednačavanja cijena faktora proizvodnje – rada i kapitala. Pojednostavljeno, ako Ekvador i SAD imaju slobodnu razmjenu roba, tokom vremena će se izjednačiti cijene rada i kapitala, pa će plate i kamatne/profitne stope u Ekvadoru i SAD-u biti – izjednačene!

Slobodna trgovina je navodno korisna za oba partnera i pomoći će nerazvijenoj zemlji da se razvije, budući da će moći da plasira svoje proizvode na velikom tržištu SAD! U smislu Teorije igara, radi se, navodno, o „non-zero-sum game“ ili igri u kojoj dobitak jednog igrača ne znači gubitak za drugog, već oba igrača mogu i treba da budu na dobitku.

Međutim, propaganda o korisnosti specijalizacije dovela je do toga da su se neke zemlje specijalizovale za - siromaštvo! Da li ste ikada čuli za neku bogatu zemlju čija je osnovna privredna grana poljoprivreda? Da li je iko zaista vjerovao u to da će se Ekvador obogatiti tako što će izvoziti banane i druge poljoprivredne proizvode, a uvoziti visoku tehnologiju kao što su i-phone i i-pad? Ako pogledamo strukturu privreda najrazvijenijih zemalja, to su sve, bez izuzetka, razvijene industrijske zemlje koje su istovremeno nosioci razvoja tehnologije.

Jedan od razloga zaostatka nerazvijenih zemalja je i taj što poljoprivredu karakterišu opadajući prinosi, dok industrijsku proizvodnju karakterišu rastući prinosi i inovacije. Poljoprivreda ima malu dodatu vrijednost i nema mogućnost daljeg razvoja proizvoda ili njihovog profilisanja, dok visoka tehnologija ima visoku dodatu vrijednost i mogućnost konstantnog unapređenja, koje je, povrh svega, zaštićeno patentima. Više je nego očigledno da je za rast i razvoj potrebna industrija i da nerazvijene zemlje treba da razvijaju sopstvenu industrijsku proizvodnju. Ali kako kad je domaća proizvodnja izložena „slobodnoj trgovini“, u prevodu jeftinom uvozu iz industrijski razvijenih zemalja, koja je često još i subvencionisana od strane zemalja izvoznica? Priča naravno nije crno-bijela, postoje i primjeri nerazvijenih zemalja koje su se uspješno uključile na svjetsko tržište, ali je riječ o izuzecima koji potvrđuju pravilo.

Kao vrhunac ironije, iako su siromašne zemlje bile prinuđene da se preorijentišu na poljoprivrednu proizvodnju, one nisu dobile slobodan pristup tržištu poljoprivrednih proizvoda u razvijenim zemljama. Savremena poljoprivredna politika EU i SAD može da služi kao udžbenički primjer protekcionizma srednjevjekovnog, merkantilističkog tipa. U SAD je poljoprivredni sektor izuzet iz antimonopolskih zakona, tako da još postoje brojni poljoprivredni monopoli. Zajednička poljoprivredna politika EU je strukturirana tako da eventualni izvoznici iz ostatka svijeta nemaju šanse na EU tržištu (osim na margini), dok budžet za subvencionisanje poljoprivrede predstavlja ni manje ni više nego 50% budžeta EU! Najdrastičniji primjer je EU tržište šećera na kome vladaju proizvodne kvote, minimalna cijena i referentna cijena. Proizvođači šećera iz šećerne trske, npr. Kolumbija, ne mogu da slobodno izvoze šećer u EU, budući da uvoz podliježe kvotama. To se zove „slobodno tržište“.

Tajna uspjeha danas razvijenih zemalja nije samo u ograničavanju slobodne trgovine na način koji njima odgovara. Glavna tajna njihovog uspjeha je što su nekada davno, dok su i same bile na putu razvoja, sve ove zemlje, bez izuzetka, primjenjivale strogu protekcionističku politiku. Ona je, naime, potrebna svakoj privrednoj grani koja tek počinje da se razvija. Tek kada jedna zemlja „osvoji“ određenu vrstu proizvodnje i postane sposobna da je samostalno razvija i inovira, ona postaje spremna za međunarodnu utakmicu.

Ovdje treba postaviti jedno drugo pitanje: ako „slobodna trgovina“ ima toliko negativnih efekata po nerazvijene zemlje, zašto se ona i dalje svim silama propagira od strane Svjetske banke i MMF-a čije je jedna od glavnih misija stimulacija privrednog rasta i smanjenje nezaposlenosti i siromaštva u nerazvijenim zemljama?

U toj igri nisu svi izgubili, očigledno je da su neki i dobili i da su planirali da i dalje dobijaju. A nama preostaje da i dalje vjerujemo u slobodnu trgovinu...

( Tatjana Kuher )