Čija je naša Crna Gora

Namjera Vlade da preuzme dugove KAP za električnu energiju, rasparča EPCG i preda je u većinsko vlasništvo A2A, pokazao je koliko je štetna bila strateška odluka kreatora modela ekonomskih refromi da se brzopleto i bez ozbiljnih analiza deregulišu i privatizuju prirodni monopoli.

Osim uobičajenih razloga koji ukazuju na neophodnost pažljivog razmatranja postepene liberalizacije i deregulacije prirodnih monopola, crnogorski slučaj je dodatno specifičan i sa aspekta nekih strukturnih rizika koji daju za pravo onima koji su bili protiv politike Vlade u ovoj oblasti. Prilikom donošenja strateških odluka o dinamici i stepenu liberalizacije i privatizacije monopola, jedan od ključnih krterijuma je veličina tržišta i broj učesnika na njemu. Crnogorsko tržište je toliko malo da Vlada, na jedan duži rok, ne bi smjela ni da razmišlja o značajnijoj privatizaciji monopolskih javnih preduzeća. Mala tržišta ne mogu da obezbijede neophodan nivo konkurencije koji bi doveo do povećanja kvaliteta usluga, smanjenja troškova i snižavanja cijena. Privatizovana preduzeća su profitabilnost poslovanja postizala povećanjem cijena usluga, zamrzavanjem zarada i otpuštanjem domaće radne snage. Investicije su bile zanemarljive i uglavnom su realizovane iz zadržane dobiti koja je posljedica zloupotrebe monopola.

Nekritičko prihvatanje modela regulisanja monopola, kroz formiranje tzv. nezavisnih regulatornih tijela, pokazalo se neefikasnim i nije obezbijedilo zaštitu dugoročnih interesa društva i građana. Novoformirane regulatrone agencije su se pokazale neotpornim na uticaj monopolista pod kontrolom privatnih vlasnika. Privatizacije Jugopetrola, Telekeoma i EPCG su pratile vrlo osnovane sumnje da se radilo o korupcionaškim tarnsakcijama u kojima su predstvanici Vlade donosili odluke na štetu države i građana, a u korist kupaca ovih kompanija. Korupcijom najmoćnijih pojedinaca u vrhu režima, kupci ovih monopolskih kompanija su kupovali privilegovan pokroviteljski odnos državnih organa, a posebno regulatora koji su se do sada ponašali kao zaštitnici monoplista, a ne potrošača, što im je trebao biti osnovni deklarisani zadatak.

Umjesto deregulacije monopola i stvaranja konkuretskog tržišta, refrome Vlade su dovele do zadržavanja monopola , koji su sada pod kontrolom inostranih kompanija. Nekažnjena zloupotreba monopola od starne ovih kompanija donijela je ogromne profite Jugopetrolu i Telekomu, čiji su vlasnici za vrlo kratko vrijeme povratili svoje investicije i nastavili sa esploatacijom crnogorske privrede i građana kroz enormno visoke cijene usluga.

Ključna sistemska i strateška greška je bila odluka da se monopolske kompanije privatizuju prije nego što se obezbijede nepohodni tržišni i institucionalni uslovi za efikasnu kontrolu i prevenciju zloupotreba monopola. Zbog svoje veličine, Crna Gora u jednom dužem vremenskom roku (a najmanje do punopravnog članstva u EU i pristupanju jedinstvenom tržištu) ne može očekivati da će konkurencija između više učesnika na tržištu dovesti do samoregulacije i uspostavljanja cijena na optimalnom ravnotežnom nivou. Jedino rješenje koje je realno moguće je snažno regulatorno djelovanje države i zadržavanje kontrolnog većinskog vlasništva države u javnim preduzećima–monoplistima. To ne znači da država treba da zadrži i postojeći javašluk, lopovluk i korupciju u organima upravljanja ovih preduzeća i da ne terba dozvoliti manjinsko vlasništvo privatnih investitora.

Poželjno je, dakle, sprovesti nepohodne reforme sistema korporativnog upravljanja u ovim preduzećima i od njih napraviti moderno i profesionalno upravljane korporacije u većinskom državnom vlasništvu uz punu transpretnost poslovanja i dodatnu kontrolnu ulogu javnosti. Na ovom stepenu razvoja demokratskih odnosa, političkog sistema, civilnog društva, optimani model kontrole bi se morao vezati uz parlament i to kroz sistem kvalifikovanih dvotrećinskih odluka vezanih za rješavanja najkrupnijih pitanja funkcionsanja ovih preduzeća. Dvotrećinsko usaglašavanje u parlamentu, u ovom trenutku, predstavlja najdjelotvorniji mehanizam za zaštiti javnog interesa, u nedostatku drugih razvijenih i efikasnih mehanizama zaštite interesa građana. Naravno, i ovaj model nije zaštićen od mogućnosti međusobne trgovine vladajuće većine i djelova opozicije, ali su i takve moguće zloupotrebe vidjive i podložne javnoj kritici i kažnjavanju na izborima.

Refrome sprovedene po modelu Đukanović-Vukotić su u praksi pokazale neodrživost i samo su stvorilie zakonske i institucionalne pretpostavke za brutalnu pljačku potrošača, izvlačenje ekstra profita iz monopolskih pozicija i dodatno siromašenje i smanjivanje nacionlanog bogatstva zemlje. Slabašno i malo tržište u zemlji endemske i sistematske korupcije, sa zavisnim i slabim institucijama nije u stanju da reguliše monopole i zaštiti dugoročne interese nacije.

Sa aspekta strateških interesa države Crne Gore, posebno bi fatalne bile posljedice preuzimanja većinskog vlasništva EPCG od strane italijanske kompanije A2A, jer je električna energija specifična roba, a posljedice preuzimanja kontrole nad enegetskim resursima od strane jedne inostrane kopanije, mogu biti višetruko štetne po vitalne interese i ugroziti suverenitet i održivost Crne Gore kao države.

Poznato je da se odluke o investicijama u nove energetske kapacitete donose ne samo u skladu sa ekonomskim kriterijumima isplativosti, već i u skladu sa ciljevima ekonomske politike jedne zemlje, pa bi privatizacijom EPCG, Vlada Crne Gore prepustila jednoj inostranoj kompaniji donošenje ključnih odluka i mjera iz domena ekonomske politike. To bi u krajnjoj konsenkvenci predstavljalo kolonizaciju Crne Gore i dobrovoljno prenošenje prerogativa suverenosti u oblasti vođenja ekonomske politike na jednu kompaniju. Ovde PzP vidi i potrebu dodatnog razmatranja opcije da se, u skladu sa ustavom, zatraži provjera eventuelne odluke Vlade da proda većinski paket akcija EPCG italijanskoj kompaniji, na državnom referendumu.

Imajući u vidu naglašene sistemske i strukturne rizike koji postoje u Crnoj Gori i koji su se pokazli kao štetni po interese države i građana u slučajevima privatizacije Jugopterola i Telekoma, cijenim da je svako razmišljanje o većinskoj privatizaciji EPCG suludo, antidržavno i utemeljnje može naći samo u privatnim interesima šačice domaćih moćnika i sa njima povezanih energetskih tajkuna izvan Crne Gore.

Razlozi za ovakav stav su prije svega očuvanje nacionalnih interesa i energetske sigurnosti, koji ne gube svoje značaje ni u okviru EU, iako im se mijenjaju kontekst i vremenski horizont sagledavanja mogućih rizika. Ako se, ipak, u nekoj daljoj budućnosti prihvati potpuna deregulacija, tada se pitanja razvoja i investicija, nacionalne sigurnosti i ekološke prihvatljivosti moraju insitucionalno riješiti na društveno zadovoljavajući način. Drugim riječima, biće potrebno jasno odrediti gdje prestaju granice slobodne privatne inicijative, a gdje počinju javna kontrola i državna intervencija u sistemu proizvodnje i distribucije električne energije. Na kraju, ako Vlada krene u donošenje odluka protiv interesa sopstvene države i građana, ostaje iskonsko pravo na bunt i proteste.

( Nebojša Medojević )