Stara priča: nečovjek i pas

Često se sjetim meksičkog filma Amores perros i kakav bi bio film o psima ukoliko se snimi u Crnoj Gori. Priča o psima je naravno i priča o ljudima, velikim gazdama koje je pas dužan da voli. Govoriću o par slika iz djetinstva, iako ne mora biti prošlo vrijeme jer sigurno da i dalje postoje slične manifestacije i događaji.

Komšijin pas je ostario, nije mogao ni sa djecom da se igra i jedva da je ustajao. Odbijao je hranu i nije lajao. U svitanje ga je odveo komšija u park i upucao ga. Ta vrsta eutanazije i ignorisanje veterinara je i dalje legalno. Skratio mu je muke, rekli su tad, a pas je dotrajao i odslužio svoje. Taj komšija je jedan od rijetkih koje znam koji je sahranio psa i nije ga ostavio da trune na površini i da ga razvlače kao strvinu.

Drugi slučaj je kad sam prisustvovao borbi pasa. U glavnom gradu Podgorici, na svega par kilometara od centra grada, u parku, u podne. Bilo je prisutno više navijača nego na utakmicama sadašnje prve lige, a navijalo se žestoko. Pamtim scenu kad je poslije zaista krvave borbe izgubio pit. Nakon što su razdvojili pse, gazda je odvukao već iznemoglog i ranjenog pita u stranu. Svi su pratili samo gubitnika, pas koji je pobijedio nije bio uopšte bitan. Tad je gazda izvukao svoju niklovanu dugu devetku, repetirao pa nanišanio pravo u čelo svog ljubimca i opalio. Shvatio sam kasnije da je masa prisustvovala borbi isključivo čekajući da vidi ritual ubistva psa gubitika. Pobjednik je svom gazdio donio novac od klađenja, ali i to je svima bilo u drugom planu.

Tek prije par godina saznao sam za običaj, odnosno pravilo kojim se čistio grad od pasa lutalica osamdesetih godina u Podgorici. Vikendom bi u kasne sate, u svitanje lovci dobili dozvolu od nadležnih organa da idu gradom naoružani i ustrijele svakog psa na kojeg bi naišli. Naravno da je u saopštenju postojala napomena da ne pucaju na pse koji imaju ogrlicu, ali vjerujem da lovci i nisu baš obraćali pažnju na taj detalj. Za svaki ispaljen metak, dobijali bi nadoknadu od nadležnih organa kad donesu praznu čauru. Bivalo je da donose i otkinut rep kao neoboriv dokaz uspješnosti. Nakon lova u centru grada, nastupala bi šinterska služba koja je kupila ubijene pse i odnosila ih da ne bi zasmetali građanima koji idu rano na posao ili po namirnice. Fleke od krvi niko nije prao, jedino kiša koja se ponekad čekala danima. Ovakav način čišćenja grada od pasa lutalica ukinut je zbog primjedbe građana da lovci često pucajući na pse rikošetom i zalutalim balinama pogode parkirane automobile.

Kako je vrijeme odmicalo i brižni građani su postali dovitljiviji. Nerijetko se dešava da osvane u gradu po nekoliko leševa pasa usljed trovanja hranom. Za sad je bilo slučajeva u Baru, Cetinju i Podgorici da građani hrane pse, ali da prethodno sipaju otrov u hranu. Zar je moguće da su toliko odgovorni građani i da na taj način brinu o zajednici? Svjesno i savjesno su preuzeli stvar u svoje ruke ne mareći da li će otrovati nečijeg ljubimca i kako će se osjećati ti ljudi kad izgube psa kojeg smatraju za člana porodice.

Neko će reći da u moru problema i u vrijeme najgore finansijske krize pišem o problemima pasa. Međutim, jedan od razloga za ovu priču jeste što se može lako desiti da ti „ljudi“, odgovorni članovi naše zajednice na pogrešan način izjednače život čovjeka i psa. Dovoljno je da im zauzmete parking mjesto, pogledate ih kako ne treba ili na bilo koji način nesvjesno ugrozite njihov način života da odluče da ste i vi suvišni. Oni ne prave razlike.

( Đuro Radosavović )