Borba za dušu

Šest godina nije malo da se Crna Gora danas ne bi mogla dičiti iskoracima koji bi je učinili da liči na zajednicu u kojoj stanuju pravda, progres i entuzijazam.

Šest godina nije mnogo da bismo sve to mogli očekivati u punoj mjeri, ali je više nego dovoljno da sve jača bude sumnja da nam država opet može biti oteta. Ovog puta ne od komšija koje smo zvali braćom, nego od onih koji nas uvjeravaju da bi bez njihove zaštite propala.

Kao što je 21. maja 2006. Crna Gora odlučila da se vrati sebi poslije 88 godina zarobljeništva, lutanja, pogibija i unutrašnjih ratova, tako sada dolazi u fazu da bira hoće li da pripada svojoj djeci ili bestidnim manipulatorima.

Ovi prvi su sa cetinjskih, nikšićkih, podgoričkih i svih ostalih crnogorskih ulica završavali u tamnicama boreći se za dostojanstvo svoje otadžbine i civilizacijske vrijednosti. Ovi drugi su ih slali u tamnice, a njihove rođake i prijatelje na dubrovačko ratište, dodvoravajući se beogradskom diktatoru i tako čuvajući svoju vlast.

Ovi prvi i danas žive od plate, ko ima sreće da je može zaraditi, a ovi drugi od privatizacija, provizija i namještenih tendera. Birajući između jednih i drugih, Crna Gora će odlučiti da li je uz one koji su joj dali svoju dušu ili uz one koji joj dušu uzimaju.

Prije tačno šest godina bilo je važno opredijeliti se između gušenja u balkanskom živom blatu i „bratskom zagrljaju“ što je prošlost nudio za budućnost i budućnosti. Ona je, iako nepredvidiva, nudila šansu za prosperitet, ali i vraćala dug precima koji su svojom krvlju zalili svaki pedalj domovine.

Iako su mnogi i ranije sumnjali, nije trebalo mnogo da se oni koji su preuzeli kormilarenje državotvornom idejom sami razotkriju – oni nijesu imali viziju Crne Gore kao evropske, napredne države nego kao njihovog feuda u kojem će nekontrolisano i još bezočnije nastaviti da sebi pune džepove, brutalno zarobljavajući institucije.

Paralelno sa tim, sve svoje oponente pokušavaju prvo da potkupe, pa ako to ne prođe diskredituju ili prebiju vjerujući da će tako laž nametnuti kao istinu. Kao da su se pomirili sa tim da imaju reputaciju pljačkaša i licemjera, pa svu energiju troše da i one s druge strane uvedu u svoju baruštinu ništavila.

Jedna od zanimljivih teorija o tome zašto se nekadašnji Miloševićev sluga, koji je prednjačio po velikosrpstvu, okrenuo projektu nezavisnosti Crne Gore je da je po snazi Narodne sloge na izborima 1996-te prepoznao puls građana.

Sve je više bilo onih koji svoju zemlju nijesu htjeli kao srpsku provinciju, a Đukanović je istovremeno u Vašingtonu saznao da se sprema svrgavanje njegovog političkog oca. Kada je krenuo povratka više nije bilo, da bi opstao morao je ići do kraja, ali se nije odricao provjerenih metoda – više sa Bulatovićem nije morao da dijeli moć i sva policija, tajna služba, švercerski kanali i ključne poluge u pravosuđu bile su u njegovim rukama.

Njegovi najbliži sticali su uporedo enormnu finansijsku moć, a samim tim i on. Logika je jasna - ko ne poklekne pred novcem, pokleknuće pred strahom.

U poslednje vrijeme je potpuno upregao i svoje poslušne medije, poručujući neposlušnima da će biti razapeti u javnosti ako već nema zašto da ih pošalje u zatvor. U svojoj partiji je nastavio kako je naučio – na važna mjesta postavlja ili slabe ili prljave kadrove kako bi bio siguran da se neće okrenuti protiv njega.

Tako je kreiran ambijent u kojem se traži udvorištvo i odsustvo bilo kakvog osjećaja za javni interes, u kojem se javni resursi rasipaju i prisvajaju, u kojem se ubice, nasilnici i barabe osjećaju kao ribe u vodi, a slobodni građani kao mete. Za to vrijeme, kako je rekao Đukanovićev saveznik Ranko Krivokapić, u jednom dijelu Vlade sjede ili neznalice ili podmićeni znalci.

Nije Ranko to rekao, ali je samo na primjeru KAP-a, Željezare i Telekoma jasno - građani plaćaju njihovu „neznavenost“, a oni se iz dana u dan sve više bogate.

Zato se Crna Gora nalazi pred novim sudbinskim izborom. Ima samo jedna razlika u odnosu na 2006. godinu – šest je novih generacija mladih i obrazovanih građana i građanki stasalo i mnogo ih je više od onih koji su u međuvremenu poklekli.

Uz one prije njih, oni su ti koji treba da ponesu slavu golobradih djevojaka i mladića sa cetinjskog i ostalih trgova s početka 90-tih. Oni su ti koji će ponovo vratiti dušu svojoj otadžbini, ali teško da će pristati da čekaju novih šesnaest godina.

( Neđeljko Rudović )