Djeca iz Bijele i poslije punoljetstva nijesu prepuštena sama sebi

Ratni vihor donio ga je u Dječji dom "Mladost" u Bijeloj kod Herceg Novog. Došao je iz Bosne početkom devedesetih i rastao s ubjeđenjem da su mu svi izginuli.

Mnogo godina kasnije, kada je već bio punoljetan, zahvaljujući Fejsbuku, saznao je da ima majku. Ona do tada nije znala da joj je sin živ. Sreli su se u Sarajevu. Teško je opisati taj susret - riječi, suze, smijeh, radost...

To je samo jedna priča o sudbini djece iz Doma u Bijeloj u kojem je od osnivanja 1946. godine do današnjih dana boravilo oko 2000 štićenika.

"Svako dijete ovdje je priča za sebe, priča puna tuge, ali i priča u kojoj štićenici nijesu prepušteni sami sebi. Ovo je njihov dom i svi zaposleni se trude da to bude tako. Ovo je njihov dom i kada navrše osamnaest godina i kada odu odavde, a danas u stvari ne moraju ni da odlaze i mogu da ostanu koliko god hoće i kada postanu punoljetni. Baš kao u pravoj porodici", kaže Boro Đukanović, dugogodišnji direktor Doma "Mladost".

Među mališanima u Bijeloj bilo je onih koji su jednostavno ostavljeni, napušteni i pronađeni kao bebe. Oni najčešće cijeli život provode, a da nikad ne saznaju ko su im biološki roditelji.

U Dom dolaze i djeca iz takozvanih asocijalnih porodica - djeca čiji roditelji nijesu u stanju da se staraju o njima. Jedan od takvih primjera je da je otac na izdržavanju dugogodišnje zatvorske kazne, a majka alkoholičarka...

U treću kategoriju spadaju djeca iz siromašnih porodica koja dolaze u Bijelu da bi imala elementame uslove za život. Primjer za to je porodica u kojoj je djecu ostavila majka, a otac nije mogao da bude uz njih jer je morao da radi...

Drugi primjer je sedmoro djece koje je jedna žena imala sa sedam različitih muškaraca, od kojih nekima nije znala ni adresu...

Opširnije u štampanom izdanju

( Radmilo Tadić )