Srđan Ilinčić: Pobuna na sopstvenu narav
"Vremenski sam ograničio prezentaciju, stavio je u jedan skučeni prostor i bombardovao ga zvukovima kako bih sugerisao na život"
Srđan Ilinčić, akademski slikar nedavno je otvorio dvočasovnu izložbu “Process of living” na kojoj je prikazao radove koje je stvarao gotovo deceniju, a zatim ih uništio, pa kolažno sastavljao na četiri velika panoa i sve to snimio kamerom.
Izložba “Process of living” je od same najave i ulaska u Perjanički dom ukazivala na pobunu umjetnosti protiv klišea, lažnih manifestacija umjetnosti, stvaranja i utapanja i već samom najavom ukazivala da je sve usmjereno na jedan trenutak, a da je zapravo svaki pojedinačno važan za proces, odnosno život.
Izložba “Process of living” je živjela samo dva sata. Da li je taj “rok trajanja” upućen činjenici da su otvaranja izložbi posjećena, a da kasnije po mjesec dana galerije budu prazne?
"Prije svega, želio sam dati naglasak na život. Život kao trenutak. Vremenski sam ograničio prezentaciju, stavio je u jedan skučeni prostor i bombardovao ga zvukovima kako bih sugerisao na život. To je sugestija na potrebu za osvješćenjem, oslobađanjem od stereotipa, promjenom u bilo kom smislu.
"Ako biste nakon 'uništenja' nečega to u potpunosti i u svakom smislu odbacili, onda ne biste imali iskustvo"
Način na koji je ovaj projekat izložen je stavio publiku pred selekciju prioriteta, što je takođe bitan dio procesa življenja. Večernji dnevnik, kafana, turska serija ili izložba…
Ta dva sata se mogu posmatrati na način na koji ste ih vi dožovjeli. Ta vremenska ograničenost u jednu ruku i jeste bunt, ali je i pitanje za sve umjetnike.
Ako je edukovana likovna publika recipročna broju stanovnika prostora u kome živimo, onda se od ovog prostora i ne može očekivati više od onoga što se dogodi na noć otvaranja."
Koncept pobune se nastavlja i činom uništavanja slika koje ste stvarali duži vremenski period, onda ih ponovo sastavili na tri (odnosno četiri) zida, panela i napravili kolaž koji opet ima formu...
"Ako biste nakon 'uništenja' nečega to u potpunosti i u svakom smislu odbacili, onda ne biste imali iskustvo. Onda bi to značilo da nijeste ništa naučili iz prethodnog. Ovdje su iskustva selektovana i posložena u pripadajuće cjeline. To su zidovi iskustva, zidovi podsjetnici.
Ovdje moram naglasiti još nešto - kroz to što je jedan ogroman opus uništen, može se steći pogrešan utisak da se radi o negativnim iskustvima. To je i 'pobuna', kako je vi nazivate, na sopstvenu narav.
Direktor jednog napuljskog muzeja je nedavno spalio sliku iz fundusa kako bi skrenuo pažnju na finansijske probleme.
"Indirektno i ovo uništenje se može staviti u istu ravan. S tim što sam sebi napravio veći problem. Bez obzira na to što se radi o jednom desetogodišnjem radu koji se ogledao kroz stotine radova, tehnički je zauzimao manji prostor.
Sad imam problem jer imam četiri slike površine trideset kvadratnih metara koju svakako ne mogu prodati ili zamijeniti za stan njene površine (ovo protumačite kao oglas i naplatite:).
U dilemi sam...
Kontejner, dobrotvorne svrhe ili da je poklonim najbogatijem Crnogorcu ili Rusu!"
Obično se počinje od haosa, a vaš prvi zid su pravilno izrezani komadi, na drugom slobodnije rezani, treći je “organski zid”... Proces života se završava u redu ili u haosu?
"Ono što je za nekoga savršen red, za drugoga može biti haos i obrnuto. Veliko je pitanje što je to red, a što haos.
Prvi kolaž predstavlja nametnuti red, onaj red u koji vas ukalupljuje sredina u kojoj živite, a koji svakako ne može ili ne smije biti i vaš lični. Takav red će vam napraviti problem ukoliko živite umjetnost.
Ovaj rad govori o različitostima. On nas upućuje da više razmišljamo o ljudima oko nas. Da primimo i poštujemo i uvažavamo njihove posebnosti. Onaj ko živi umjetnost, ne smije imati strah da demonstrira svoj red."
Da li ste razmišljali o umjetnosti kao o mitovima o Sizifu ili Feniksu. Kakav čin uništenja sopstvene umjetnosti valjda mora biti, da bi se ponovo krenulo gore.
"Ovo djelo je uništeno i nastalo sa idejom da se pomjeri iz jedne tačke i kao takvo bude primjer. Da li je to gore ili dolje, nazad ili naprijed, trenutno za mene nema mnogo značaja. Bitno je da me je pomjerilo iz maršrute automatskog pilota."
Kada ste odlučili da uništite djela, da li ste znali da ćete ih nekada sastavljati ponovo?
"Poznat sam kao neko ko nikad nije bacio ni najmanju skicu ili crtež, sakupljao sam čak i odbačene radove drugih umjetnika. To su bili moji 'dnevnici'. Sam proces uništenja je proces stvaranja. Stvorio sam novi vidik, novi put, proširio sam sopstveni horizont. Kroz ova četiri kolaža, video i zvuk podijelio sam to iskustvo sa drugima."
Bili ste i direktor Srednje likovne škole na Cetinju? Kakav ste menadžer?
"To je jedno ogromno iskustvo. Vrlo često ga poredim sa iskustvom mog odlaska na odsluženje vojnog roka, kroz koje kao ni kroz iskustvo upravljanja institucijom nije prošla većina mojih vršnjaka.
Ovo je prostor koji ima šansu da kroz ljude koji dolaze, a na način što će im dati ništa više do pažnju, opovrgne tvrdnju iz prve rečenice
Dovoljan izazov je staviti se u poziciju menadžera jedinstvene institucije u Crnoj Gori u najrizičnijem trenutku njene egzistencije, kojeg većina ljudi sa kojima sarađujete nije dovoljno svjesna, a da prethodno ni sami o tome nijeste dovoljno razmišljali.
Sam pokušaj da se nešto što je usljed dnevno-političkih ili egzistencijalnih razloga stavljeno na marginu podigne na jedan novi nivo, ukaže na potrebu njegovog postojanja, predstavlja izazov za sebe."
Koji su glavni problemi likovnih umjetnika u Crnoj Gori? Nedostatak novca ili ideja?
"Mislim da Crna Gora, kroz pojedince iz prošlosti i generacije koje dolaze, govori upravo suprotno. Ovo je prostor koji ima šansu da kroz ljude koji dolaze, a na način što će im dati ništa više do pažnju, opovrgne tvrdnju iz prve rečenice.
"Vjerujem u ljude koji dolaze i u ono što oni rade"
Istorija umjetnosti nas uči i tome da novac koji institucije, država ili mecene ulažu u pojedince u određenom trenutku, nema za obavezno značajan trag u istoriji. Nerijetki su primjeri kada veći trag u istoriji ostave ljudi koji su za života bili na margini.
Imam čast što sam upravo na ovom projektu radio sa jednim od tih ljudi. Njegovo ime je Aleksandar Ostojić i pred njim stoji sjajna budućnost umjetnika-univerzalnog vojnika. Ljudi poput njega koji jednako koriste modernu tehnologiju, likovne elemete i riječi su budućnost crnogorske likovne scene."
Da li postoji neka formulacija koja bi definisala nešto što se zove nova crnogorska umjetnost, kao što je to slučaj sa književnošću?
"Vjerujem u ljude koji dolaze i u ono što oni rade. Ovo sad vjerovatno iz mene govori pedagog. Umjetnost koja se rađa će sama sebe nazvati nekim imenom prije ili kasnije. Loše i nepromišljeno nađenuto ime može pogrešno obilježiti nešto što u suštini nije."
( Jelena Nelević )