Borbom protiv kiča do kultnog mjesta

Blues bar otvoren je 1990. godine u vrijeme raspada Jugoslavije, a prema riječima vlasnika Srđe Stijovića, ambijent lokala, osmišljen u težnji da se napravi mjesto za ljubitelje dobre muzike, privukao je slikare, vajare, muzičare i njihove prijatelje, sabirajući posebnu stvaralačku energiju, koja i danas pokreće kulturna dešavanja u gradu.

Blues bar je poznat i po skraćenom nazivu "Meksički", a sve je počelo, kako je kazao Stijović, prije 23 godine kada je od babe dobio stan.

"U ovom prostoru baba je iznajmljivala stan. S obzirom da je stalno bilo kutare sa stanarima, baba jednog dana kaže „evo ti stan za žurke“. U to vrijeme bila je loša ponuda mjesta za izlaske a 90-tih je krenula poplava turbofolka, kičeraja i šunda, tako da moje društvo i ja nijesmo imali gdje da izađemo. Enterijer u malobrojnim lokalima u gradu bio je u mermeru i mesingu, a nije nam se dopadala ni muzika, tako sam došao na ideju da napravim prostor u kojem bi se okupili ljubitelji dobre muzike", rekao je Stijović.

Enterijer Blues bara bio je od početka jednostavan, drvene stolice, lusteri od papira... a posjetioci posebnog umjetničkog senzibiliteta.

Poslije sedam godina "alternative muzičkom kiču i šundu", a zahvaljujući, sjeća se Stijović, tada popularnoj, latino muzici, Blues bar je dobio novi izgled.

"Preko jednog prijatelja Meksikanca nabavio sam rekvizite, sombrera, torbice, fotografije iz meksičke revolucije a prijatelj arhitekta Stanojević preuredio je lokal u kantinu. Ubacio sam ubrzo meksičku kuhinju i tako je krenula meksička priča, a lokal su gosti prozvali "Meksički"", rekao je Stijović.

Razumljivo, ambijent komune bio je meka za umjetničke duše, intelektualno pribježište ljudi, koji su se uz tekilu i meksička piva, koronu i sol, rum i viski, „branili“ od turbo folka, i jedini logičan ishod mogao je biti umjetnički izraz u bilo kojoj varijaciji.

Opširnije u sjutrašnjem broju "Vijesti"

Galerija

( Jovan Stanišić )