Muharem Bazdulj: U limbu smo nezavršenog rata
Kako vrijeme prolazi i kako čovjek živi duže, ta vrsta životnih tema mu se nameće nekako kao važnija i specijalnija od čiste literature
Muharem Bazdulj, pisac, novinar, prevodilac i kolumnista značajnih novina i portala ex YU prostora, rekao je “Vijestima” da na književnu scenu sada stupaju ljudi koji nemaju čak ni biološko pamćenje na Jugoslaviju i da je od nekadašnje poslijeratne povezanosti pisaca i da je u toku stvaranje novih scena, koje nisu povezane.
Bazdulj smatra i da je lingvistička podjela jezika i namjera da se standardi još više razdvajaju, veoma dobra podloga i za još veću prostornu podjelu.
U jednom periodu revitalizacije književnosti na ex YU prostorima, neposredno poslije rata, način komunikacije između pisaca, odnosno saradnja je bila mnogo intenzivnija. Sada se čini da je ta komunikacija mnogo sporija. Kako tumačite ovaj slučaj?
"Ako uzmemo da je '99, nakon NATO bombardovanja i onoga što je raspad Jugoslavije donio - imali smo dva procesa u globalu. Proces pokidanih veza, kako se to zvalo, u kojem su bili pisci koji su tada imali svojih 40, 50 godina, a koji su već unutar jugoslovenskog kulturnog prostora djelovali zajedno i obnavljali te pokidane veze.
Onda, imali ste pisce moje generacije koji su sedamdeset i neko godište, koji su imali iskustvo života u Jugoslaviji, ali iskustvo kao tinejdžeri i neki mladi ljudi koji nijesu uspjeli unutar jugoslovenskog prostora, koji je bio zajednički, postići afirmaciju prije rata.
Sada se radi o novoj generaciji koja čak ni biološki nema pamćenje zajedničke Jugoslavije i prosto su se neki od njih rodili pošto je Jugoslavija prestala da postoji
Onda je ta generacija u tim godinama, donekle i uz pomoć nekih fondacija iz inostranstva, uspijevala da spoji veze. Ja sam na određen način i sam sudjelovao u tome jer je postojao časopis Balkanis, koji je izlazio u Ljubljani i okupljao je ovu generaciju.
Jedan od prvih projekata tog tipa su uradile izdavačka kuća "Durieux" iz Zagreba, Baybook iz Sarajeva, OKF sa Cetinja. Tada su objavljene četiri knjige autora Balše Brkovića iz Crne Gore, Biljane Srbljanović iz Srbije, Davora Šimprage iz Hrvatske i moja knjiga. Na neki način to objavljivanje je bilo jedan od tih projekata putem kojeg su ove knjige bile dostupne na cijelom prostoru.
To što kažete je vrlo moguće da je tačno i ja mislim da se radi o zanimljivoj situaciji koju će vrlo interesantno biti pratiti u buduće. Sada se radi o novoj generaciji koja čak ni biološki nema pamćenje zajedničke Jugoslavije i prosto su se neki od njih rodili pošto je Jugoslavija prestala da postoji.
Impresionistički govoreći, tumbanje tih scena i stvaranje možda nove generacije manje je vidljivo još uvijek, ali mislim da je za sada stvar još u toku.
Još jedan indikator spajanja svakako je jezik, ali i tržište.
"To je vrlo tačno. Oni koji se bave istorijom jezika kažu da su recimo skandinavski jezici, kao švedski, norveški, danski, takođe prije vijek i više bili puno sličniji nego što su sad. Ima ljudi koji su pesimisti povodom jezika, ali ima i onih koji tvrde da se standardi koji postoje u bosanskim, hrvatskom, srpskom i crnogorskom, kroz duži vremenski period mogu i razdvojiti.
Ja mislim da je to neprirodno i da na neki način to je nešto do čega neće doći. Ako bi se insistiralo na ideji da su to lingvistički različiti jezici, to bi sigurno djelovalo na taj način i dodatno bi podijelilo prostor."
Kako ste Vi kao pisac od tog perioda poslije 90-ih do danas razvijali svoje spisalačke teme do danas i u kom pravcu?
"Ako bih morao u najkraćem da kažem, knjige koje sam objavio prije desetak godina su bile, u jednom smislu enciklopedičnije i više su se napajale na literaturi nego na životu. Ova vrsta života je, a naročito je u Bosni to prisutno, u jednom limbu nezavršenog rata, što je sad postalo šifra za sve moguće, a možda je i to srž podjela.
Čovjek kad nema dovoljno ličnog iskustva, onda je to njegovo iskustvo čitalačko. Pisanje uvijek izvire iz iskustva. Kako vrijeme prolazi i kako čovjek živi duže, ta vrsta životnih tema mu se nameće nekako kao važnija i specijalnija od čiste literature."
Danas je biti kolumnista ili novinar jedna vrsta načina za preživljavanje, ako ste primarno pisac. Na koji način to funkcioniše u Bosni?
"To je stvar u kojoj najbanalnije govoreći glavnu ulogu igra tržište. Bosna i Crna Gora su u u najnezahvalnijoj situaciji. Crna Gora, samim tim što je najmanja po broju stanovnika, a Bosna jer je tržište potpuno nacionalno. Kada imate male novinske tiraže, honorari padaju.
Ako se vratimo na početak, u vrijeme kad je ta jedna književna generacija stupala paralelno u književne i novinarske vode, tad se novinarstvo činilo kao prestižnija profesija. Glavni sukob se tada na našoj sceni vodi između nacionalizma i nenacionalizma.
Ima ljudi koji su pesimisti povodom jezika, ali ima i onih koji tvrde da se standardi koji postoje u bosanskom, hrvatskom, srpskom i crnogorskom, kroz duži vremenski period mogu i razdvojiti
To daje jednu vrstu vanekonomskog motiva, ako je borba usmjerena protiv nacionalizma. Kada na neki način i mediji za koje smo mi pisali izlaze na tržište danas, oni mnogo teže opstaju jer nijesu kao ranije finansirani od stranih organizacija, već od tiraža.
Često pričam o tome među prijateljima, da oni najtalentovaniji ljudi nisu smatrali da od mora profesija izaberu novinarstvo. Na jednoj školi novinarstva koju sam držao prošle godine, većina polaznika je sebe vidjela kao televizijskog novinara. To je intersantna situacija.
A iz moje perspektive, jedino novinarstvo koje ima smisla je pisano. Ako vam je pisanje kolumni glavni izvor prihoda, to jeste teško, i nije nešto od čega ovdje možete da opstanete.
Ima ljudi koji su pesimisti povodom jezika, ali ima i onih koji tvrde da se standardi koji postoje u bosanskom, hrvatskom, srpskom i crnogorskom, kroz duži vremenski period mogu i razdvojiti. Ja mislim da je to neprirodno i da na neki način to je nešto do čega neće doći.
Ako bi se insistiralo na ideji da su to lingvistički različiti jezici, to bi sigurno djelovalo na taj način i dodatno bi podijelilo prostor
Biografija
Muharem Bazdulj je bosanskohercegovački novinar, prevodilac i književnik. Rođen je u Travniku, diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu engleski jezik i englesku i američku književnost.
Knjige su mu prevedene na engleski, njemački i poljski, a pojedine priče i eseji na još desetak jezika
Književne i publicističke tekstove objavljuje u časopisima i listovima: Abraham, Dani, Iza, Lica, Oslobođenje, Kolaps, Divan, Reporter, Vreme, Feral Tribune, Zarez, Bal Canis, Forum, World Press Review.
Prevodio je eseje Pola Ostera i Salmana Ruždija i poeziju Josifa Brodskog, Filipa Larkina, Jejstsa. Autor je brojnih zbirka priča, romana i eseja. Do sada je objavio desetak knjiga, među kojima su zbirke priče Druga knjiga i Čarolija, romani Tranzit, kometa, pomračenje i Sjetva soli, te knjiga izabranih kolumni Filigranski pločnici.
Knjige su mu prevedene na engleski, njemački i poljski, a pojedine priče i eseji na još desetak jezika. Njegove kratke proze uvrštene su u prestižne američke antologije The Wall in My Head (objavljena 2009. godine povodom dvadesete godišnjice pada Berlinskog zida) i Best European Fiction 2012.
Galerija
( Dragana Tripković )