Klovn

Da li je on – udbaški klovn, porodična dvorska luda obitelji Đukanović ili naprosto – neko ko zaslužuje malo stručniju pažnju. Vjerovatno sve to, odjednom.

Helenski mitotvorački genije bio je – nenadmašan. Gotovo da ne postoji sistem narativa koji je stukturiran tako savršeno kao grčka mitologija. Koliko god je pretvarali u slikovnice ili besramno simplifikovali (što rade i holivudski scenaristi – sjetite se najnovije Ilijade: kao da je posao da se poigra Homerom dodijeljen nekom scenaristi južnoameričkih serija), ovaj narativni sistem je – neukrotiv. Zašto je to tako? Jedan od razloga mogao bi biti činjenica da je helenski genij stvorio pripovjedački kaleidoskop koji zahvata totalitet svijeta i ljudske prirode. Ne, dakle – samo bogove, junake i “dobre” - već i sve druge.

Čak ni nejveći junaci nisu dati ravno i jednoznačno: Ajantovo ludilo, Odisejeva lukavstva, Heraklova dvostruka priroda... I, naravno, takav mitološki sistem, koliko god počivao na najhrabrijima, najljepšima i najboljima – morao je prikazati i one druge. Jer i oni postoje u životu. Jedan od likova helenske mitologije – koji se, iz razumljivih razloga, ne pominje tako često, zvao se – Tersit. Najniži među ljudima. Bio je vojnik pod Trojom, ali, nije zapamćen po vojevanju. Čime je zaslužio svoje mjesto u najdičnijem sistemu priča koji je ikada stvoren? Svojom gadošću. Za njega se zna i ko mu je bio otac – Tersit (ili Terzit) je sin Agrijev. Homer ga opisuje kao krivonogog i ružnog. Prvi rapsod mu se izruguje kao onoj vrsti čovjeka koji budući sam vulgaran, besraman i zavidljiv i sve druge vidi na taj način. Ostali i ne obraćaju pažnju što Tersit priča jer se dobro zna ko je on. Pa, ipak, kada je Ahileja nazvao kukavicom, Odisej ga je tako odalamio da su se svi smijali...

Očito da ovaj svijet i ovaj život ne može – bez Tersita. Svi smo mi osuđeni na svoje Tersite.

Opet, ako se pogleda aktuelna crnogorska javna scena – vidjećete da ima mnogo više kandidata za Tersita, nego li za Ahileja i Odiseja. A to je najgore što se može desiti jednom narodu – da je sve više Tersita, a sve manje ovih drugih...

Jedan od naših tersita, tzv. gradonačelnik, nastavlja da uveseljava vaskoliko pučanstvo. Kad ga se uhvati u višemilionskoj prevari – on je ljut na novinare i kritičare. Očito da računa da bi ga kritika kritičara mogla spasiti od njegove buduće adrese, one koja se lako pamti... Zar neko iz ove vlasti zaista misli da u slučaju ovoga kabadahije nije sve kristalno jasno, čak providno? Zar zaista neko misli da mogu ozbiljno i uvjerljivo zvučati priče o reformama i evropskom putu dok imate ovakve talibane kao najreprezentativnije primjerke jednoga režima? Kako sa Mugošom u Evropu? Čak i za klasični, tradicionalistički mentalitet – zar ne djeluje besramno kako je uvalio sina, samo da se on izvuče. Samo je njegova bahatost veća od njegovog neobrazovanja – čovjek bukvalno ne zna značenje riječi koje koristi - i nije jedini sa tim problemom među aktuelnim stubovima ovoga režima.

Prijatelj mi kaže, neki dan – kako je ovaj Đukanović neracionalan, zašto se ne oslobodi Mugoše? Moram priznati da mi je ova vrsta zablude posebno zanimljiva: mislite li da je Mugoša (ovakav kakav je) moguć bez Đukanovića? Svi su oni – Milo, tu ne treba imati iluzija. Uostalom, ko je Mugošu vozio na sjever nakon jedne od svinjarija koje je napravio, tako pokazavši biračkom tijelu ko su njihovi pravi junaci, ko su njihove uzdanice. U najkraćem - ako niste protiv Đukanovića, vi ste za Mugošu.

Podgrijavajući onaj mit o vođi od koga okolina krije istinu (to sam slušao i u djetinjstvu – Od Tita kriju istinu, govorila je zabrinuta komšinica), današnji simpatizeri Đukanovića, a koji su sačuvali bar neki minimum građanske časti, igraju na tu kartu – iskreno(?) vjeruju da Milo nije kriv za sve ono što rade razni Mugoše i slični. Upravo takvi kakvi su, oni su ono što vođa želi od njih. Pa Mugoša se “vratio” u milost Šefa tek kad se istakao kao ulični batinaš, i od tada je – lični klovn jednog diktatora, i dvorska luda Prve porodice Crne Gore.

Taj posao, za razliku od svih drugih, obavlja prilično predano i profesionalno.

Kao što su svi oni – Milo, tako su i svi oni – Mugoša. U kompletnom spektru značenja – od obrazovanja do ličnog morala. Njihovi posljednji nastupi ušli su u zonu saglasja od kojeg hvata jeza. Neko će reći – OK, ali Milo ne šamara po ulicama. Formalno tačno – jer to rade drugi za njega. U tom smislu Mugoša je samo ogoljeniji.

Ali, sve su to tersiti našega vremena.

( Balša Brković )