Sv. Stefan – treći put

Aman Sveti Stefan je nedavno otvorio vrata za javnost, medije i lokalno stanovništvo. Bila je to, kako kažu, želja za boljom komunikacijom i razumijevanjem između menadžmenta i nas domaćih.

Prilika koju su neki prihvatili vođeni istom idejom kao domaćini ili iz čiste kurijoštine, i drugi, koji smatraju da se radi o još jednoj repeticiji otvaranja bisera crnogorskog turizma. I jedni i drugi su nekako u pravu.

Prvi, jer su najzad dočekali ono što je trebalo odavno da se desi, i drugi, koji s pravom računaju na još jedno otvaranje naredne godine, kada se očekuje završetak bloka 25 i stavljanje hotela u punu funkciju. Kako god, korak je pozitivan, jedino što dolazi od menadžmenta, a investitor ne mjenja ćud – i dalje očekuje produžetak ugovora i oprost duga. U takvoj situaciji postavlja se pitanje - kakve su mogućnosti menadžmenta, bez obzira koliko znaven bio.

Ono što se može vidjeti, izgleda lijepo. Pri tom, treba imati u vidu, da je Sveti Stefan kao jedinstvena ambijentalna cjelina, sam po sebi lijep, da je ta ljepota sačuvana kroz restauraciju objekata i savremeno uređenje enterijera.

Glavna pjaca kao mjesto okupljanja, namještaj, istina minimalistički, asocira na ribarsko selo i kulturnu tradiciju Paštrovića.

Da li baš bazeni treba da budu crne boje i da li će onaj pored crkve biti samo atrakcija, jer teško da će se u njemu ko kupati, vrijeme će pokazati. Rekonstrukcija infrastrukture svih vrsta bio je najveći zahvat, građevinski i finansijski, jer je postojeća bila prilično dotrajala.

Novi menadžment Amana se očigledno trudi da obavlja svoj posao, saglasni su da se hotel ne može posmatrati kao geto, već da je dio jedinstvene destinacije Sveti Stefan, znaju da mještanima i gostima treba omogućiti korišćenje plaža, odlazak u crkvu, šetnju po Miločerskom parku bez oznaka „private property“, da lokalce treba zapošljavati, uključivati u zajedničke projekte uređenja mjesta, kulture, zabave, da je potrebno izgraditi parking prostore i prateću infrastrukturu, znaju za obavezu inkorporiranja investitora u kulturni profil Crne Gore.

Međutim, da bi se suživot na ovom prostoru zaista desio, nije dovoljna samo ispoljena volja menadžmenta, NVO-a, pojedinaca i domaćeg stanovništva, već aktivnost relevantnih subjekata. Prije svega investitora, zakupodavaca i lokalne samouprave.

Na strani investitora i zakupodavaca prisutna je konstantna društvena neodgovornost i nebriga. Investitori su do sada reagovali na prijavu MANS-a, doduše neslavno, ali svoju bahatost nastavljaju. Bave se plažnim biznisom, zakupljujući najbolje plaže na crnogorskoj obali, umjesto da se koncentrišu na biznis zbog kojeg su ovdje, a koji im baš ne ide.

Štaviše, teško je razumjeti ekonomsku računicu da neko pet godina plaća zakup, a da pri tom ne zarađuje. Jedino ih država razumije, jer kažu da za kašnjenje ima krivice i na toj strani. Da li je to isti model kao kod KAP-a, gdje građani plaćaju ceh neuspjele privatizacije, ovoga puta oslikan u svetostefanskoj minijaturi?

Gost Amana ne može da dođe do hotela, a da ne prođe kroz naselje, koje ne odaje sliku ekskluziviteta koje treba da ima, kao dio jedinstvene priče. Nema parkinga, trotoara i ostalih elementarnih odrednica savremeno uređenog urbanog mjesta. A taj Amanov gost će željeti da prošeta, da vidi mjesto u koje je došao, da upozna ljude, običaje, posjeti lokale. Zato ga je potrebno urediti ili stručnim rječnikom rečeno, uspostaviti zajedničko upravljanje.

Po tom osnovu se niko ne glaska, ni investitor, ni zakupodavci (Budvanska rivijera i država preko HTP Miločer), koje isključivo interesuje da ubiraju zakup, a problemi izazvani ovolikim kašnjenjem, do njih ne dopiru. Oni podižu svoj glas jedino ako im se rata ne uplati, a od savjesnog upravljanja imovinom nema govora. Jer kako drugačije objasniti da su ostali nijemi sve ove godine, iako investitor nije ispunio svoju osnovnu ugovornu obavezu, a to je da završi kompleks.

Zakup pored hotela Sveti Stefan, Miločera i Kraljičine plaže, obuhvata i više restorana i pratećih objekta, najljepših plaža u dužini od dva kilometra i vrijednog zemljišta u Miločerskom parku, površine od gotovo 7 hektara, što predstavlja najveći posjed kojim Aman Resort upravlja.

Uz to u zakup je dat i već izgrađen brend unikatnog Sveca. Više se ne pominje rušenje postojećeg hotela Kraljičine plaže i izgradnja novog, sa 60 soba i 60 rezidencijalnih vila, čiji se završetak po dokumentima EBRD-a očekuje 2012. Uzgred, kada se govorilo o zakupu, o ovim „rezidencijama“ u parku, nije bilo pomena. Koliko li ćemo samo čekati na stvarni završetak ove faze sa ovakvim investitorima?

EBRD kao davalac kredita Adriatic Properties-u, investitora obavezuje da reguliše ekološka i socijalna pitanja. Izgleda da im nije prezentirano izlivanje kanalizacije u more, neriješeno pitanje korišćenja plaža, kao i brojni negativni socijalni uticaji na lokalnu sredinu.

Lokalna samouprava se slično ponaša. U programima infrastrukture, pozicije izgradnje kanalizacionog kolektora na lijevoj Svetostefanskoj plaži i šetališta „Lungo mare“, iz godine u godinu samo se prenose.

Da se neko bavi uređenjem ovog naselja shvatio bi potrebu za interakcijom, da je šetalište od značaja za sve turiste, goste Amana i ostale. Uz šetalište idu i tradicionalni mali restorani i barovi koji mogu da udahnu novu atmosferu, očuvaju lokalni identitet i privuku turiste.

Ne ulazeći u analizu, da li je model višegodišnjeg zakupa najracionalnije rješenje, postavlja se pitanje, koju su strategiju razvoja nadležni imali na umu, kada su izabrali ovu formu rasta? Da li će dio sredstava od zakupa najatraktivnijeg dijela našeg primorja, između Svetog Stefana i Pržnog, biti reinvestiran u unapređenje ovog područja?

Pristup, koji bi između ostalog, opravdao izabrani tranzicioni model, jer cilj ove transformacije jeste da upravo investitor bude nosilac razvoja destinacije, da uz prestižne hotele ide inovirana, turistička ponuda, koja će podstaći lokalni razvoj, ali i njegovo uključenje na šire tržište.

Priča o Svetom Stefanu je univerzalna domaća tema. Većina ima, ili će uskoro imati sličnu situaciju i u svom dvorištu. Zato je potrebno ustanoviti upravljački model, koji će biti primjenjivan u sličnim situacijama.

U ovom slučaju destinacija mora dobiti upravljača kroz partnerstvo ključnih igrača na destinaciji: menadžmenta, investitora, zakupodavaca, lokalne uprave, udruženja građana i NVO sektora.

( Silvana Đurašević )