Fama o biciklistima

Ovaj tekst nije posvećen romanu Fama o biciklistima, autora Svetislava Basare, možda najboljem, a definitivno najlucidnijem romanu na našim prostorima u drugoj polovini dvadesetog vijeka. Međutim, između nesvakidašnje pojave koja je primjetna u posljednje vrijeme u Podgorici i atmosfere u Basarinom romanu postoje izvjesne sličnosti.

Valja priču početi pokušajem da se definiše pojam „biti biciklista u Podgorici“. Paradoksalno, Podgorica je grad koji kao da je predviđen za razvoj biciklizma, ili kako bi neki rekli, za lijeni crnogorski biciklizam, međutim malo je građana koji te blagodeti koriste. Ukoliko ne računamo Malo brdo i Doljane, skoro nigdje u gradu nema ozbiljnih uspona, većina grada je ravnica. Uvijek možete da birate nekoliko varijanti da dođete do cilja, obično novim ili starim putem.

Zašto većina biciklista bira stari put? Upravo zato jer su svjesni da biti biciklista u Podgorici znači biti kamikaza dok uživate u odbrani sporta koji volite. Starim putem je manja mogućnost da automobil ili kamion proleti ogromnom brzinom pored vas i samo vas dotakne, što je vama dovoljno. Takođe, dok vozite starim putem kad vidite da u susret ide raspomamljeni ludak za volanom, možete uvijek dobrovoljno da sletite u neki jarak ili livadu i da vam to bude airbag.

Vožnja „urbanim“ dijelom grada je sasvim nešto drugo, takođe se može podijeliti u vožnju trotoarom i vožnju asfaltom. Ukoliko izaberete trotoar, ići ćete sporije i moraćete da se provlačite između šetača koji hodaju cik-cak, kao da izbjegavaju snajperska zrna. Ukoliko imate zvonce i iskoristite ga, dobićete oštar pogled i ponekad psovku dok prolazite pored njih. „Ne vozi se ovuda (stoko)!“.

Ako želite da vozite asfaltom, to je već dio suicida, često su putevi uski našim bahatim vozačima automobila, tako da ćete uvijek vi izvući deblji kraj. Morate voziti strogo ivicom asfalta, priljubiti gumu uz ivičnjak, međutim, tu vrebaju često otvorene šahte na koje ako naletite, stradate i bicikl i vi.

Često se dešava da nakon incidenta, to jest sudara automobila i bicikla, ukoliko biciklista bude neozlijeđen, na njega nasrne šofer ubijeđen da je biciklizam grijeh protiv saobraćajne kulture. Stoga ne bi bilo loše ukoliko bi naše uslove za biciklizam imale u vidu kompanije za izradu biciklističke opreme, jer bi mogle unijeti inovaciju, napraviti posebne biciklističke majice, tako da bi pored džepova za flaše za vodu tu bila i futrola za pištolj, sredstvo za nužnu odbranu biciklista.

Uprkos svim nedaćama, na ulicama Podgorice je sve više biciklista. Cijena i prodaja bicikla raste, valjda zbog rasta cijene goriva, iako bicikl ne koristi gorivo za pogon. Izuzetno je lijep osjećaj da sa par okreta pedala prolazite pored kilometarske kolone vozila koji trube dok ih nervira Sve.

Postoji u Podgorici staza za bicikliste, vjerovatno najkraća u Evropi i ako krenete na Goricu da vozite bicikl, nećete moći proći jer šetači kao u inat hodaju uvijek jedinim dijelom predviđenim za bicikliste. Ne čudi dakle inicijativa biciklista koji su se povezali sami putem Interneta i organizovali grupnu vožnju gradom u cilju skretanja pažnje na problem nedostatka adekvatnih staza za bicikliste.

Biciklisti su se okupili i njih pedesetak je vozilo od Podgorice do Spuža i nazad. To je izazvalo pravu famu! Ko su ti ljudi koji su se organizovali sami, bez sponzora i mecena da propagiraju ideje bez urlikanja, pljuvanja, prijetnji i psovki? Za nerazvijene mozgove njihovo okupljanje djeluje inkognito, skoro ilegalno, kao u romanu Fama o biciklistima.

Kako tek objasniti državnom paranoiku ili mladom nacionalisti činjenicu da u Evropi postoji mnogo ljudi koji zbog zagađenja koje proizvodi avion koriste isključivo voz i da i u Podgorici ima ljudi koji bi rađe okretali pedale nego da lagano pritiskaju papuču za gas?

Suština je da nije zanemarljiv broj biciklista u Podgorici, a energija koju posjeduju može se vidjeti kroz organizaciju grupnih vožnji putem sajta www.biciklo.me. Takođe, postoje u organizaciji i osobe koje su napravile detaljan plan o izradi biciklističkih staza u Podgorici. Treba ih samo podžati.

( Đuro Radosavović )