Putinov izbor

Povratak Vladimira Putina u Kremlj kao predsjednika Russije uvijek je smatran za gotovu stvar. Međutim, pošto položi zakletvu 7. maja, on će formalno ponovo preuzeti kontrolu nad državom čija se politika, čak i Putinova politička budućnost, ispostavila kao nepredvidiva.

Putinov povratak na mjesto predsjednika, nakon perioda de fakto kontrole tokom premijerskog mandata, trebalo je da označi nastavak „uobičajene situacije“ – snažne, disciplinovane države u kojoj nema potencijalno destabilizujućih efekata višepartijske demokratije i zavađenih političara.

Umjesto toga, ruski narod je sada digao glas protiv tog statusa kvo. Njihova reakcija na Putinov plan – od objave prošlog septembra da će predsjednik Dmitrij Medvedev ustupiti mjesto svom mentoru, do veoma problematičnih parlamentarnih i predsjedničkih izbora – i njihovog nagomilanog nezadovoljstva zbog ogromnog bogaćenja ljudi bliskih Kremlju – izvršila je pritisak na Putina i sistem vladavine koji je on stvorio.

Način na koji Putin, mudri političar, odgovori na taj pritisak, odrediće njegovo političko nasljeđe. A odgovor Zapada na Putinov povratak u Kremlj mogao bi imati značajan efekat na to da li će on raditi na reformama u cilju liberalizacije i preživjeti, ili će slijediti autoritarne instinkte i isprovocirati nove proteste.

Boljku Rusije pod Putinom ništa bolje ne ilustruje od slučaja Sergeja Magnitskog, advokata koji je radio za jedan britanski investicioni fond. On je otktrio ogromnu poresku prevaru i navodno rasprostranjeno saučesništvo vlasti. Za razotkrivanje kriminalnih radnji nagrađen je slanjem u zatvor i lošim tretmanom dok nije umro u misterioznim okolnostima. Bizarno je što ga ruske vlasti progone i posthumno, te i dalje sprovode poreske prevare koje je razotkrio.

Kongres SAD trenutno razmatra zakon kojim bi bilo nametnuto zamrzavanje imovine i zabrana putovanja za 60 osoba za koje je utvrđeno da su odgovorne za pritvaranje i smrt Magnitskog. Mnoge pristalice tog zakona žele da on zamijeni takozvani Džekson-Venik amandman iz ere hladnog rata, koji zabranjuje trgovinu SAD i Rusije – a na čijem poništavnaju radi Obamina dministracija. Takva promjena bi bila dvostruko korisna: i unaprijedila bi trgovinu i učinilča da osobe odgovorne za teško kršenje ljudskih prava snose odgovornost.

U međuvremenu, u Ujedinjenom Kraljevstvu, Donji dom parlamenta je nedavno usvojio rezoluciju na istom fonu kao predloženi američki zakon. London je omiljena destinacija bogatih Rusa a britanska vlada trenutno razmatra da li da podrži takvu inicijativu, iako postoje indicije da bi napravila nezvaničnu i neobjavljenu listu pojedinaca kojima je uvedena zabrana kako bi izbjegla sudske sporove. I kanadski parlament je pozvao na slične mjere, uključujući zamrzavanje imovine odgovornih za smrt Magnitskog, kao i Evropski parlament, koji je pozvao države članice Evropske unije na kolektivnu akciju.

Uvođenje takvih ciljanih sankcija bi nesporno pokazalo da Zapad neće praviti kompromise povodom svojih fundamentalnih vrijednosti – vrijednosti koje Putinova Rusija tvrdi da dijeli. Takođe bi bio postavljen presedan koji bi se mogao primijeniti na sve one u Rusiji i drugim državama koji redovno krše ljudska prava i ne samo ona prava koja se tiču fizičke nepovredivosti.

Na primjer, takve mjere bi mogle obuhvatiti sve obe koji zloupotrebljavaju fundamentalno pravo na fer suđenje. Takav potez bi naglasio poznati slučaj bivšeg naftnog tajkuna Mihaila Hodorkovskog, koji je samo zbog svojih političkih ambicija završio u zatvoru, i kojeg je Amnesti internešnal nakon drugog suđenja proglasio za zatvorenika savjesti.

Takve mjere bi mogle uključiti i zloupotrebu prava zatovorenika, poput slučaja Vasilija Aleksanjana, bivšeg pravnog savjetnika Mihaila Hodorkovskog. Njemu je u zatvoru uskraćeno liječenje HIV-a i oslobođen je tek nakon intervencije Evropskog suda za ljudska prava. Objava Medvedeva dan nakon Putinovog izbora 5. marta da će slučaj Hodorkovskog biti razmotren uliva nadu.

Nametanje zabrane putovanja osumnjičenim kršiocima ljudskih prava je logična i praktična mjera. To bi pokazalo da Zapad ne želi da kažnjava Rusiju ili Ruse generalno, već samo one pojedince za čiju ulogu u kršenju ljudskih prava Zapad ima dobre dokaze. A to bi podsjetilo Ruiju na njene međunarodne pravne obaveze, posebno kao članicu OEBS-a i Savjeta Evrope, kojim ima 47 država članica, uključujući Rusiju i druge koji krše njegove konvencije.

U prošlosti, Putin se uspješno izdavao za čvrstorukaša, oličenje stabilnosti, nekoga ko sprečava haos. Međutim, njegov stil vladanja sada je primarni izvor nestabilnosti u Rusiji, gdje srednji stalež izlazi na ulice da protestuje protiv korupcije i njegove neefikasne vladavine. Zapad ima priliku – i obavezu – da ubijedi Putina da je u cilju zaštite njegovog sopstvenog interesa neophodna duboka i trajna demokratska reforma u Rusiji, počevši od iskrene posvećenosti vladavini zakona. A Putin ima rijetku šansu, kad započne treći predsjednički mandat, da popravi svoju duboko ukaljanu reputaciju.

( Čarls Tanok )