Ko ako ne mi, kad ako ne sad!

Budi se Crna Gora! Radujem se što ćemo danas zajedno učestvovati u događaju koji će u našoj istoriji biti zabilježen kao protesti za slobodu.

Danas ćemo Crnu Goru podsjetiti da više niko sebi ne može da dozvoli izgovore tipa “bolje je da ćutimo jer može biti gore”, jer svakog dana vidimo da nas, ako budemo ćutali, sigurno čeka gore. Njihovi pritisci, zastrašivanja, prijetnje, potkupljivanja možda mogu donekle usporiti proces koji kreće naprijed, korak po korak, ali ga ne mogu zaustaviti.

Virus slobode se širi i oni znaju da je ovo početak njihovog kraja. Već sada je jasno: Igor Lukšić više nikada neće biti premijer. Ovo je njegov prvi i poslednji mandat. Dugo su ga pripremali i trajao im je nešto duže od godinu.

Obećavao nam je kule i gradove, demokratiju i pravdu, otvaranje novih radnih mjesta, posao za sve mlade koji završe fakultete, investicije u nove proizvodne kapacitete...

Toliko dugo je uspijevao da nas zavarava da će biti premijer koji brine za građane, a ne tajkune, da će sprovesti reforme, a ne stati u odbranu organizovanog kriminala.

Mi nismo odmah tražili da nema Vlade, ali smo odmah tražili BOLJU Vladu.

Umjesto da eliminiše ugradnje u cijene, zahvaljujući Lukšićevoj Vladi, plaćamo najskuplje gorivo u regionu, a sprema se i novo povećanje cijene struje. Umjesto da raskine štetne privatizacione ugovore i obezbijedi vraćanje ukradenog novca u budžet, on je na teret građana prebacio dugove KAP-a koje je neko stavio u svoje džepove. Umjesto da ukine školarine, da visoko obrazovanje ne bi bilo privilegija onih koji mogu sebi da ga priušte, njegova Vlada finansira dio troškova privatnih fakulteta, dok je budžet državnog Univerziteta sve manji.

Danas svi znamo da je mladi premijer samo ljepše pakovanje. Znamo da je najpoznatiji pripravnik samo lutka organizovanog kriminala, da je on prepreka, a ne rješenje. Više nije ni miljenik Evrope, ni slobodnih medija, ni civilnog društva. Premijer pripravnik je pao. Potrošen je. Njegov zvanični odlazak će biti prva velika pobjeda građanske Crne Gore. Ona se mora desiti da bi ova zemlja krenula naprijed. Upravo zbog toga je organizovani kriminal tako snažno stao u zaštitu svog pajaca i zato su svi stubovi sistema stavljeni u funkciju da uguše pobunu naroda.

Ali oni koji se nadaju da će uspjeti da smire nezadovoljstvo građana, shvatiće da neće biti ni mira ni odmora dok svima ne budu dostupna osnovna prava.

Oni će shvatiti da im narod otkazuje poslušnost. Da više nemaju podršku ni većine policajaca, ni drugih državnih službenika, jer ti ljudi pošteno zarađuju plate od kojih ne mogu da svojim porodicama obezbijede elementarne uslove za život. Zato će mnogi koji su nekada bili na njihovoj strani koračati danas sa nama, jer je njihova budućnost neodvojivo povezana s našom, njihova sloboda se ne može odvojiti od naše slobode, a ni mi ne možemo marširati sami.

Mi nećemo da lomimo i rušimo našu zemlju, jer smo je mi stvarali.

Ali mi nikako ne možemo stati i prestati, i biti zadovoljni dok god smo mi i naša djeca žrtve pohlepnih političara (i) kriminalaca. Bićemo uporni i istrajni, jer smo mi generacija koja mora da se izbori za dostojanstven život i budućnost generacija koje dolaze. Ovo je vrijeme kada stvaramo ono što ćemo biti sjutra, i to ne samo mi, već prije svega šta će biti naša djeca.

Tražimo samo ono što nam pripada: vladavinu zakona, a ne pojedinaca, državu u kojoj je javni interes iznad privatnog i gdje građani ne plaćaju bogaćenje male grupe bliske eliti na vlasti. Ne tražimo osvetu, samo pravdu i već sada se zalažemo za pravo na pravično i efikasno suđenje onih koji uništavaju ekonomiju i kradu budućnost Crne Gore.

Ali borba će trajati, i otpor mora trajati, jer se poslije toliko godina konačno budimo. Sada se borimo protiv mnogo jačeg neprijatelja, ali mi smo većina koja plaća račune njihovog bogaćenja i zato ćemo pobijediti.

Mi smo, u stvari, već pobijedili onoga dana kada smo se usudili da prekinemo tišinu. Kada su hiljade građana prvi put izašle na ulicu zbog sebe i svoje budućnosti, a ne zbog politike i podjela. Kada smo stajali rame uz rame, bez obzira na vjere, nacije i partije, uprkos svemu što nas dijeli, zbog svega onoga što nas spaja.

Zato su uzalud pritisci, prijetnje i prazna obećanja, uzalud provokacije i lažni grafiti, uzalud sve – nas je više i biće nas još! Crna Gora je sazrela za promjene, vrijeme je da obećanja demokratije postanu stvarnost!

Ko ako ne MI, kad ako ne SAD!

Dođite na protest da se borimo zajedno

Za nas,

Za našu djecu,

Za našu Crnu Goru!

Tražimo samo ono što nam pripada: vladavinu zakona, a ne pojedinaca, državu u kojoj je javni interes iznad privatnog i gdje građani ne plaćaju bogaćenje male grupe bliske eliti na vlasti

( Vanja Ćalović )