Podnijeli krivičnu prijavu protiv Đukanovića i Čarapićke zbog deportacije

Profesor Pravnog fakulteta Milan Popović, glavni i odgovorni urednik “Monitora” Esad Kočan i poslanik Pokreta za promjene Koča Pavlović podnijeli su Vrhovnom državnom tužilaštvu krivičnu prijavu protiv predsjednika Demokratske partije socijalista Mila Đukanovića i Vrhovne državne tužiteljke Ranke Čarapić, zbog ratnog zločina deportacija 1992., i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu.

Krivičnom prijavom, koju su poslali i Vladi i Skupštini Crne Gore, kao domaćoj i međunarodnoj demokratskoj javnosti, se zahtijeva krivična odgovornost i cijelog tadašnjeg vrha crnogorske vlasti, kao i saradnika Čarapićeve u tužilaštvu.

Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo najviše.

Kao ključni dokaz njih trojica navode svjedočenje Momira Bulatovića pred Višim sudom u novembru 2010., koji je u vrijeme izvršenja tog zločina bio šef države.

“Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića, bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992., a posebno i najviše Mila Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra odnosno predsjednika Vlade Crne Gore. Dvadeset četiri sata nakon ovog i ovakvog, krunskog i samooptužujćeg svjedočenja, tužilaštvo koje je makar minimalno profesionalno i autonomno, koje, dakle, nije partijski ili drugačije zarobljeno, proširilo bi optužnicu, makar na dvojicu, svjedočenjem apostrofiranih, najviših i najodgovornijih funkcionera izvršne vlasti. Naprotiv, jednoipogodišnjim ćutanjem, nereagovanjem i nepostupanjem po ovom svjedočenju, VDT je i samo sebe svrstalo, u krug najodgovornijih saučesnika odnosno pomagača počiniocima ovog zločina da izbjegnu pravdu”, navodi se u prijavi.

Odgovornost najviših instanci

Oni optužuju Đukanovića da je opstrukcijom cjelokupnog državnog aparata želio da izbjegne sopstvenu odgovornost za taj zločin, navodeći i činjenicu da je, od 1989. do danas, najprije kao višestruki predsjednik vlade i države, a danas, i kao predsjednik vladajuće partije, nesporno politički najmoćniji pojedinac, funkcioner i oligarh Crne Gore.

Nakon policije i tužilaštva. jasni znaci opstrukcije, mogli su da se prepoznaju i u postupanju suda.

“Samo ova činjenica može da objasni, zbog čega je slučaj deportacija, pred krivičnim sudom, pokrenut sa zakašnjenjem od punih sedamnaest godina, podizanjem optužnice 2009., kao i zbog čega, do današnjeg dana, dakle punih dvadeset godina od izvršenja, ovaj predmet, pred tim sudom, nije odmakao od samog početka. Nakon policije i tužilaštva, naime, jasni znaci opstrukcije, mogli su da se prepoznaju i u postupanju suda, najprije onog istražnog, koji je Mila Đukanovića saslušao tokom vikenda, u subotu, 31. maja 2008., i to bez prisustva makar jednog jedinog advokata optuženih, a zatim i onog sudećeg, prvostepenog suda, Višeg suda u Podgorici, koji je najprije odbio izričit prijedlog jednog od advokata odbrane da, nakon svjedočenja Momira Bulatovića, pred sud, ipak, pozove i sasluša kao svjedoka i Mila Đukanovića, a zatim još radikalnije, zapravo najradikalnije, kada je svoju oslobađajuću presudu, utemeljio ne na nedostatku dokaza, kako to saučesnička vlast u opstrukcijama ove vrste obično čini, nego na navodnom nepostojanju samog krivičnog djela, čija je očigledna svrha bila pre zaštita od odgovornosti vrhovnika crnogorske vlasti, nego samih optuženih niže i srednjerangiranih policijskih funkcionera”, piše u prijavi.

Podnosioci krivične prijave ocjenjuju da svi navedeni neposredni i posredni dokazi jasno upućuju na najveću odgovornost najviših instanci crnogorske izvršne i pravosudne vlasti u tom zločinu.

Opširnije u štampanom izdanju

( Maja Ivanović )