Simo Trebješanin: Život je pun malih predstava
"Svi mi imamo nešto što utkamo u ulogu, nešto što je dio nas samih, ono po čemu nas publika prepoznaje, naš lični pečat"
"Strašno volim da idem iz predstave u predstavu, to je ono što glumca drži u dobrom treningu", rekao je u intervjuu za “Vijesti" Simo Trebješanin. I mi mu moramo vjerovati, jer je on trenutno jedan od najangažovanijih crnogorskih glumaca.
Njegovo ime je u postavi “Lasica” Stevana Bodrože, “Revizora” Veljka Mićunovića, “Don Žuana” Ane Vukotić, kao i njenih predstava “Vjera, ljubav i nada” i “Četvrta sestra”.
Simo je dio komada “Konte Zanović” Radmile Vojvodić i “Rasprava” Olivera Frljića... I to nije sve. Za početak, pitamo ga da li postoji neka nit koja spaja sve uloge u kojima se do sada našao.
"Ne volim da, kao neki 'glumci iz fioke', kako ih mi u našem svijetu zovemo, koristim rješenja koja sam već imao"
“Mogao bih na to pitanje da odgovorim i sa 'postoji' i sa 'ne postoji'. Jer, u principu, svaka je priča za sebe. Kada krenem da radim nešto novo, na početku sam puta na kome me čeka veliko istraživanje. To traje do same premijere, kada ću ono što sam radio prikazati publici i vidjeti njihovu dobru ili lošu reakciju.
Ne volim da, kao neki 'glumci iz fioke', kako ih mi u našem svijetu zovemo, koristim rješenja koja sam već imao, jer volim da se igram, da tražim nešto novo. S druge strane, niko ne može pobjeći sam od sebe, pa ni glumac.
Svi mi imamo nešto što utkamo u ulogu, nešto što je dio nas samih, ono po čemu nas publika prepoznaje, naš lični pečat. To bi mogla biti nit koja povezuje uloge na kojima sam radio, spona između svih njih sam ja sam”, kazao je za “Vijesti” Simo Trebješanin.
Bilo je i loših predstava
Priznaje da je od onih glumaca koji vole da rade sa različitim ljudima i budu dio velike ekipe. Posebno je, kaže, zahvalan na lošim predstavama, koje su ga uvijek tjerale da još više radi i bolje se skoncentriše na svoj posao.
"Ipak, mišljenja sam da u životu, a i u poslu nije loše imati neko, uslovno rečeno, loše iskustvo"
“Da, bilo je loših predstava, ali nikada nijesam smatrao da sam ja kriv za to. Svaki glumac se trudi da da svoj maksimum, ali uspjeh predstave nikada nije u njegovim rukama.
Da bi se ona mogla nazvati dobrom, mora da se poklopi mnogo kockica – mora da postoji dobar tekst, da se napravi tačna glumačka podjela, da stvari preuzme dobar reditelj. Ali, ono što je možda najbitnije za uspjeh komada je atmosfera koja vlada tokom rada na njemu.
Ipak, mišljenja sam da u životu, a i u poslu nije loše imati neko, uslovno rečeno, loše iskustvo, jer vas ono može vratiti na pravi put i podsjetiti vas da ostanete fokusirani. Kao opomena, ali dobronamjerna”, priča crnogorski glumac, kome, priznaje, najbolje “leže” komedije.
Najviše voli komedije
“Volim sve žanrove, s tim što strašno volim da igram drame, recimo psihološke, kojih ovdje kod nas mnogo i nema. Ipak, možda čak i najviše volim komedije. Tu se osjećam opušteno, igram se, jer komedija je takav žanr.
U njoj neke stvari ne morate da fiksirate, nego možete da improvizujete, u zavisnosti od svoje inspiracije. Uživam u toj razmjeni energije sa publikom, koju daje komedijski žanr”, kaže uz osmijeh Trebješanin. Od glume se, dodaje, nikada ne umori. Umara ga, priznaje, nešto drugo.
"Mene u pravom smislu umori neki mučan proces rada, ponekad bude takav, nedostatak optimizma, dobre atmosfere na probama"
“Muzičari imaju svoj instrument i oni tako stvaraju i ispoljavaju emocije, slikari imaju kičicu i osjećanja izbace na platno. A glumac je sam sebi instrument, što prilično troši čovjeka. U kom smislu troši? Ako hoćete da napravite dobru ulogu, ne možete da se folirate i da lažete publiku, jer gledaoci su inteligentni i brzo 'provale' da to nije to.
Morate da dajete 100 posto svojih osjećanja i energije i to troši čovjeka. Ali, pravog glumca to ne umori, jer je uvijek tu ona duhovna strana, koja vas puni. Koliko god da se vi fizički praznite, ona to nadoknađuje. Ona se hrani vašim radom, vašom kreativnošću, tim momentom nastajanja predstave.
Mene u pravom smislu umori neki mučan proces rada, ponekad bude takav, nedostatak optimizma, dobre atmosfere na probama. Nakon toga mi zaista treba odmor”, priznaje glumac. A gdje odmor nalazi?
“Odmara me priroda, jako je volim. Volim da provodim vrijeme u njoj, da je posmatram, da šetam, tako se opuštam. Ali, opet, i tu često vidim stvari koje mi kasnije mogu poslužiti za neke projekte. I kada to tako posmatram, sve je povezano sa glumom. Cijeli život pun je trenutaka koji liče na prave male predstave”, zaključuje Simo Trebješanin.
Borba sa sobom
Mnogo puta se, dodaje, borio sam sa sobom i trudio se da pobijedi dileme koje je imao. Odluke su morale da se donose, a kompromisi se u glumačkom svijetu, ističe, stalno prave. Takav je slučaj i sa njim.
"Kada su u pitanju istinske vrijednosti, čovjek ipak ne treba da pristane na kompromis"
“Pa, život je sastavljen iz kompromisa. A gluma je kao sport, stalno morate da se dokazujete, da budete aktivni. Glumce sa ovih prostora vodi ljubav prema umjetnosti jer je naš status na mnogo nižem nivou od statusa svjetskih glumaca. Vjerujte mi da nema nesrećnijeg čovjeka od glumca koji ništa ne radi.
Zato mi često pravimo kompromise, da bismo radili. Ipak, kada se radi o stvarima u koje apsolutno vjerujem i za koje imam dobar osjećaj, onda i nijesam spreman na kompromise zato što tačno znam šta hoću i kako da dođem do toga.
Kada su u pitanju istinske vrijednosti, čovjek ipak ne treba da pristane na kompromis. U takvim slučajevima izguram priču do kraja i ona uvijek, u to strašno vjerujem, prije ili kasnije postane baš ono što ste priželjkivali”.
( Jovana Majić )