Pohvala familijarnosti

(Lidija Vukčević, Zemlja kava, more tinta, nebo ruzmarin; izd.NZCH i Skaner studio, Zagreb 2018.)

Svoje poetske potencijale i narativne poticaje Lidija Vukčević možda najbolje i sretno sintetizira u romanesknoj prozi. Inače njena beletristička aktiva već broji znatan broj knjiga i neke od njih je usustavila i organizirala u obliku rječnika - kako što su Rječnik slučajnosti, tako i Rječnik nužnosti, a posebno i Moj filozofski rječnik, kao odavanje počasti završenom studiju filozofije.

Najnovije svoje djelo, roman koji shvaća kao familijarnu poemu okupila je oko proživljenih situacija i anegdotalnih povoda, zapamćenih epizoda i nezaboravnih likova, neizbježnih lirizacija i evokacija, koristeći širok repertoar motiva i povezujući razna vremena od 30-ih godina XX stoljeća do kraja prvog desetljeća novog vijeka. Ona ustvari sačinja mozaikalnu sagu od obiteljskih podataka i fragmenata vlastite egzistencije. Obuhvaća i mnoge prostore od skadarskih, primorskih i podgoričkih crnogorskih korijena, preko zagrebačko - samoborskih lokacija, pa sve do milansko-grenobleovskih stranstvovanja. Veći dio njena gradiva pisanja usko je vezan uz auto/biografske koordinate, no temperaturu pisanja i relevantnost izkaza u ovome djelu daju iskošenost vizura i bogatstvo leksika, istančanost formulacija i elastičnost asocijacija.

U romanu poetskoga naslova „Zemlja kava, more tinta, nebo ruzmarin“, drugom dijelu zamišljene obiteljske trilogije - prvi dio već smo dobili 2012. pod naslovom „Kiši li neprekidno nad Kotorom?“ - Lidija Vukčević je usko povezala svoje dosadašnje iskustvo pisanja kratke priče, manjih fabularnih sekvencija u jedinstvenu strukturu romaneskne građe. Zanimljivo je kako se u novom romanu okreće i dokumentarnim tekstovima koje unosi u tekst kao ravnopravne tekstualne jedinice, bilo da se radi o djedovoj tapiji kojom preuzima vlasništvo kuće u Njegoševoj ulici u Podgorici ili o sadržaju obiteljskih pisama upućenih djeci na studije.

Uvodni taktovi romana pohvala su arhitekturi početka XX stoljeća, simbolu kuće i stanovanja, a šulcovska senzibilnost nije tek aluzija. Jedan dio gradiva pisanja i ovog štiva Lidije Vukčević usko je povezan uz tzv. realističke prosedee i koordinate, no temperaturu pisanja i relevantnost izraza podiže stilizacija koja lako ispisuje lirsko nadahnuće, posvećenja zavičajnom krajoliku, uznošenja dramatskih situacija ili roditeljskih likova britkim dijalozima kojima postiže nova literarna uznošenja. Na tom je tragu imenovanje romanesknih likova ruskim imenima i prezimenom koji naznačuju sakralne vizure: Voznesensky, Vasilij, Ljudmila, Agnes...

Novom narativom Lidije Vukčević dobili smo knjigu ozbiljne iskustvenosti i lijepe pripovjednosti, roman empirijskoga tipa i živih, životnih referencija. Možemo otprve kazati kako nas začuđuje širina tematskog registra, ali još mnogo više uvjerljiv je način na koji su pojedini aspekti osobnosti i tipičnosti predstavljeni. Tekst romana u kojem se prati obiteljska raspetost između zavičajnosti i etabliranosti u novi milje najbliži je poetološkom konceptu magičnoga realizma i pravom meritumu knjige, jer je tema sama osvojila mogućnost slobode posvajanja svijeta oko sebe i obuhvaćanja svih aporija stvarnosti i uobrazilje.

Parafrazirajući autoričin naslov i usredištivši se na sadržajnu stranu, moramo naznačiti kako je zemaljsko primaknuto elementu kave, nebesko fragilnosti i opojnosti ruzmarina, a morsko simbolu pisanja, tinti. Smatrajući da je povlašteno pisanje usmjereno primarno na autorefleksiju, životonosna drama biografije postaje ono nereflektirano izričito prisutno u odjeljcima i ulomcima, u svojim emanacijama i konzekvencijama.

Novim romanom Lidija Vukčević je ovom drugodjelom knjigom koncipirane trilogije eksplicirala, razvila i zaokružila narativnu poetiku, dok je familijarna saga dobila svoju zavidnu pojavnost zanimljivih fabularnih atributa. Lidija Vukčević je svojim romanom osjetila potrebu da svoju biografsku amplitudu sagleda u znaku simboličnoga Krsta, takoreći na roditeljskom pragu i tragu, ali i u naglašenoj vizuri ljudske sudbine kao povijesti raspeća.

( Tonko Maroević )