Ulcinjanin Anto Dočić spasao stotine života, a dobio jedan euro

Iako je iz podivljalog mora izvukao više od stotinu ljudi, tiho i skromno kaže da mu je makar i jedan spaseni život nemjerljiva satisfakcija za posao koji radi. Pozdravlja i hvali druge spasioce na ulcinjskim i crnogorskim plažama, dok o sebi govori nerado, a kad mora, onda to čini jezikom neprepoznatljivim po samohvalisanju ili samoljublju. Uprkos tome, Ulcinjanin Anto Dočić, iako gazi sedmu deceniju, ne može sakriti da mu na snazi, kondiciji i umijeću zavide i tri puta mlađi ljudi. On je jedan od najboljih i najiskusnijih spasilaca na crnogorskim plažama, koji nije imao neuspjelog pokušaja spasavanja. Istovremeno, on je i dalje vrhunski ronilac sa impresivnim zaronom i do 15 metara na dah, za mnoge, nedosanjanoj dubini.

A strast prema ronjenju kod Anta se rodila još dok je bio dječak kada je i “srastao” s morem.

"Imao sam možda deset godina kada sam počeo da ronim i gledam ribice u blizini. Tražio sam od oca da mi napravi pušku kojom bih lovio, budući da je bio vrstan mehaničar. I dobio je- perfektan ručni rad dovoljan da zadovolji moju radoznalost kako to izgleda uloviti i makar ribicu donijeti kući. Tako je počelo", sjeća se Anto.

"Imao sam možda deset godina kada sam počeo da ronim i gledam ribice u blizini. Tražio sam od oca da mi napravi pušku kojom bih lovio, budući da je bio vrstan mehaničar. I dobio je

Od tada, nema mjesta gdje nije ronio. Strast je svakim danom bivala jača, a kao svojevrsni produkt toga, dolazilo je iskustvo i znanje - na takmičenju u podvodnom ribolovu u Kumboru osvojio je bronzu.

"Bilo je nevrijeme, ali sam za 4-5 sati ronjenja na dah ulovio nešto više od 5 kg ribe, što je bio dobar rezultat imajuću u vidu uslove. U Herceg Novom, na brzinskom ronjenju na 50 metara, ostvario sam treći rezultat", sjeća se Anto i dodaje da je veličanstven osjećaj kada čovjek roni i posmatra ribe u svojoj blizini. Na pitanje da li osjeća nelagodu kada ugleda krupnu ribu, odmahuje glavom.

"To je normalna pojava", kaže samouvjereno.

Na ponti ronjenje masline iza Limana, jednom prilikom ulovio je kernju od 35 kilograma. Fotografija ronioca sa ogromnom ribom i danas krasi zid najstarijeg ribljeg restorana na Adi Bojani “Miško”.

"To vam je Anto Dočić, naš poznati ronilac", reći će vam gazda Miško Leković ako vas vidi da s neskrivenim oduševljenjem posmatrate crno-bijelu fotografiju koja je ovjekovječila trenutak kada Anto podiže kernju u barci.

Nevolja sa ražom

Međutim, Anto se sjeća i neprijatnih doživljaja. Jedan od njih dogodio se prije skoro 35 godina na ponti od Mavrijana, iza Valdanosa. Sjeća se greške koja ga je koštala skupocjene puške. Na ronjenje je tada pošao sa sada pokojnim Draganom Đurovićem i svojim učenikom Biljalom Ušakuom.

"Kada sam zaronio, vidio sam ražu od oko 300 kilograma. Ispalio sam harpun i pogodio je prikovavši je za dno. S obzirom da je to bilo na dubini od oko 16-17 metara, morao sam na površinu po vazduh. Precijenio sam svoje mogućnosti jer sam mislio da ražu mogu povući za sobom", prisjeća se Anto nezgode. Raža se tada oslobodila i sa harpunom u sebi počela da se gubi dalje u mrak i dubinu.

"Biljal je zaronio, ponovo je gađao harpunom i pogodio. Iako ranjena i sa dva harpuna na sebi, raža je bila jača od nas. Nestala je u dubine ponijevši sa sobom naše skupocjene puške kupljene u Italiji", priča Anto i kaže da je grešku napravio što pušku nije vezao za barku.

"Nijesam imao ni nož kod sebe da prekinem konop i spasim makar pušku. Sve se odigralo brzo i žalije mi je bilo Biljala", priča dok grimasama i gestakulacijom nanovo proživljava neprijatno iskustvo kako su on i Biljal ostali bez pušaka i kako je “snaga njena bila jača”.

Brojke nisu važne

Prije tačno 11 godina, kada je Vlada uvela obavezu da na plažama moraju biti profesionalni spasioci, Anto je među prvima prošao test. Danas je sa sinom Zoranom spasilac na Maloj plaži. Neće da kaže koliko je spasio života u tih jedanaest godina.

Kaže da mu niko nikad nije ništa dao ili ponudio za spaseni život. Od mnogih nije dobio ni “hvala”

"Brojke nijesu bitne. Meni je važnije da spasim nekom život nego da brojim - kaže. Na insistiranje da, ipak, makar okvirno kaže o kojoj se brojci radi, odgovara da ne zna tačno.

"Bilo je mjeseci kada sam svaki dan imao makar po jedno spasavanje, a nerijetko i po dva-tri. Pa dobro, kad ste navalili, možda nešto više od sto puta - priča Anto, iako nije teško izračunati da je to cifra koju Anto premaši za dvije-tri sezone. Kaže da mu niko nikad nije ništa dao ili ponudio za spaseni život. Od mnogih nije dobio ni “hvala”.

"Jeste jedna starica sa Kosova. Nakon što sam je iz talasa izvukao na obalu, zahvalila mi se, uzela novčanik i dala mi euro za kafu. Rekla je da je takav običaj i da nema više. Uzeo sam jer nijesam htio da je odbijem da se ne uvrijedi", kaže Anto i dodaje da mu novac ili bilo kakve nagrade nijesu ni na kraj pameti.

"Meni je najbolja satisfakcija ako nekom, ko se davi, spasim život. Iako ne kažu hvala, to nema nikakve veze jer su ljudi tada uglavnom u šoku - skromno govori.

Prošla godina, kaže, bila mu je naporna jer se svih 90 dana borio za živote i na moru i na plaži.

Meni je najbolja satisfakcija ako nekom, ko se davi, spasim život. Iako ne kažu hvala, to nema nikakve veze jer su ljudi tada uglavnom u šoku

"Talasi su kod drugog ulaza napravili kratere sa vodom duboke oko 2,2 metra sa prečnikom od blizu 20 metara. E sad, zamislite - dok zurite u talase sa nespokojem zbog nesavjesnih plivača koji ne slušaju upozorenja i idu preko ograđenog akvatorija, vama se neko topi iza leđa jer kupači, pokušavajući da preskoče kratere, upadnu u njih. Većina koje sam spasio iz tih rupa, nije ni znala da pliva", kaže Anto i dodaje da je posao spasioca stresan, te da zahtijeva maksimalnu fizičku i psihičku spremnost.

"Taj stres se pojačava kada su talasi koji nam dođu u prosjeku tri puta u sezoni. Ni megafoni ni pištaljke ne pomažu - svi hoće u talase ne znajući da oni mogu biti pogubni, posebno za nevješte plivače, a da ne govorim o onima koji i ne znaju da plivaju, a takvih nije malo. To su zaista naporni dani koji maksimalno iscrpe organizam", kaže Anto i pojašnjava da su talasi od nekoliko metara svojstveni samo Ulcinju, Baru i Sutomoru, te da oni splašnjavaju prema Boki.

Spasioci bi trebalo samo da spašavaju

Zbog specifičnosti posla, Anto apeluje na zakupce da spasiocima ne dodjeljuju druge radne obaveze na plažama.

Spasioci ne bi trebalo da rade bilo šta drugo osim da spašavaju: Velika plaža (Ilustracija)

"U nedostatku radne snage, spasioci nerijetko na zahtjev zakupaca čiste plažu ili naplaćuju suncobrane. Moja poruka je da se prestane sa takvom praksom jer je jedan ljudski život važniji od svega. Tragedije se događaju u sekundi i zato su nam potrebni spasioci koji će znati, htjeti i moći da odgovore izazovu. To je teško ako usput čiste i pikavce po plaži", jasan je Dočić.

Sredinom maja, podsjeća, u Budvi će biti održano testiranje spasilaca sa svih crnogorskih plaža. Na pitanje hoće li ići, sa osmijehom odgovara potvrdno.

"A da li ću proći? Naravno. Još sam spreman da doprinesem bezbjednosti kupača na Maloj plaži ili bilo gdje drugdje. Na kraju, to i želim. To jeste stresan, ali i human posao, zar ne", kaže samouvjereno.

I doista je tako, samo nam u ovim nesretnim vremenima, kada se sve okreće oko novca i nagrada, treba malo više Anta Dočića.

Dječak došao svijesti i pobjegao

Anto se sjeća neobičnog spasavanja dječaka od prije dvije godine.

"Bili su talasi i dvogledom sam motrio na kupače u moru. U jednom trenutku, iza ogromnog talasa, vidio sam kao jednu crnu tačku. Doviknuo sam sinu Zoranu koji je bio pored mene: 'Davi li nam se ono neko Zoki'. Drugi pogled dvogledom dao je jasniju sliku - imali smo davljenika. Brzo smo uzeli opremu i jurnuli ka njemu. U posljednjem trenutku stigli smo da bespomoćno tijelo dječaka koje je plutalo otrgnemo od struja i izvučemo na obalu", sjeća se Anto stresnih detalja priče sa neuobičajenim epilogom.

Kaže da su odmah pristupili reanimaciji jer je dječak, koji je bio mještanin, bio bez svijesti.

"Nakon izvjesnog vremena, došao je sebi i širom otvorio oči. Potom je na zaprepašćenje svih nas hitro ustao i otrčao izgubivši se među kupačima", prisjeća se Anto komične storije.

Anto je pohvalio i ekipu Hitne službe navodeći da sa njima ima odličnu saradnju.

"Naša obaveza nijesu samo ljudi koji se dave, već i oni koji pod suncobranima dožive toplotne udare ili imaju neke druge zdravstvene probleme. Odmah im priskačemo u pomoć i zovemo hitnu. Svaki put su tu u gotovo rekordnom roku", kaže Anto.

Rezinina kafana na Pristanu najstarija

Dočiči su, kaže Anto, u Ulcinj stigli iz Albanije prije 310 godina.

"I moj pradjed se zvao Anto, a moja baba Rezina sa sestrom imala je najstariji ugostiteljski objekat na Pristanu, koji datira još prije Drugog svjetskog rata", kaže Anto i dodaje da je ta imovina danas pod sudskim sporom.

( Samir Adrović )