Brojevi lažu

Ako ste bili u prilici da gledate kultnu britansku seriju iz šezdesetih, Zatvorenik Patrika Meguana, onda se morate sjećati najupečatljivijeg dijaloga kojim je počinjala svaka epizoda: “Ko ste vi?” – “Ja sam novi Broj Dva.” – “Ko je Broj Jedan?” – “Ti si Broj Šest.” – “Ja nisam broj, ja sam slobodan čovjek!” Ukratko, serija prati otmicu neimenovanog britanskog agenta tajne službe i njegov boravak u izolovanom primorskom mjestu poznatom kao “Selo”. Svi njegovi žitelji su naizgled sasvim obični ljudi koji žive neobično spokojan život.

Jedino zbog čega su upadljivo drugačiji jeste to što se ne oslovljavaju vlastitim imenima, već brojevima koje im je dodijelila uprava Sela. Da sve bude još čudnije, svaki broj sobom nosi određenu društvenu ulogu. Glavnom junaku je odmah dodijeljen “broj šest”, ali tokom cijele serije on konstantno odbija da se povinuje dodijeljenoj socijalnoj roli. Uprava pokušava da ga slomi na različite načine – koristeći se, između ostalog, opojnim sredstvima, krađom identiteta, ispiranjem mozga, ideološkom indoktrinacijom i manipulacijom snova – ali ni u jednom trenutku im ne usijeva da ga natjeraju da poklekne, da pristane na saradnju i uradi ono što se od njega traži.

Serija Zatvorenik može se čitati kao parabola o trenutnoj političkoj situaciji u Crnoj Gori: na hiljade ljudi je počelo da odbija da radi ono što se od njih očekuje, na hiljade građana je odlučilo da se bavi politikom

U skladu s tim, Broj Šest odbija i da pruži otpor kakav uprava očekuje: on vremenom nauči da nikada neće pobijediti upravu na njenom terenu, pa polako mijenja strategiju i započinje simboličku borbu s indoktriniranim mještanima. Tokom serije njegov uticaj među sugrađanima toliko poraste da uprava počinje da zazire od njegove eliminacije.

A najzanimljivije je to što je uprava, bar na prvi pogled, demokratski izabrana i ima predstavnika koji se odaziva na ime Broj Dva. Međutim, iza paravana formalnih izbora krije se diktatura, koju je najbolje opisao sam Broj Šest: “Ova farsa, ova Bastilja dvadesetog vijeka, što se pretvara da je džepna demokratija”. Kako serija odmiče, ljudi iza imena Broj Dva stalno se smjenjuju.

Njihovi karakter i način upravljanja varira od dobroćudnih ljudi, preko birokratskih umova, do notornih sadista. Međutim, kao što taj broj ukazuje, postoji i neko iznad njih – tajanstveni Broj Jedan koji povlači sve konce. Suština je u tome da i Broj Dva nije ništa drugo do još jedna uloga u čitavoj predstavi, tako da su i ljudi iza tog imena zarobljenici koji izvršavaju propisane dužnosti. Jedina razlika između njih i Broja Šest jeste u tome što on odbija da se poistovjeti sa dodijeljenim brojem.

Kad nismo “prebrojani” od strane režima, onda smo “nepoznata”, a to znači da smo u stanju da problematizujemo podjelu na privatno i javno, te da politički prostor otvorimo tamo gdje se to ne očekuje

U tom smislu, serija Zatvorenik može se čitati kao parabola o trenutnoj političkoj situaciji u Crnoj Gori: na hiljade ljudi je počelo da odbija da radi ono što se od njih očekuje, na hiljade građana je odlučilo da se bavi politikom. Ne pokušava li režim da na svaki pomen protesta dodijeli određeni broj demonstrantima, broj koji sobom nosi određenu ulogu? Poručuje im se da njihove akcije nisu adekvatne broju koji nose i da stoga, ako žele da se bave politikom, moraju promijeniti broj?

Jer, u očima vlasti, nevladine organizacije, sindikat i studentska unija nisu ništa drugo nego običan broj od koga se ne očekuje da se nađe u političkoj jednačini. Ako pak žele da budu tu, daje im se do znanja da moraju preuzeti broj političke partije. U ranijim tekstovima pokušao sam da objasnim zašto je neophodno ostati “neprebrojan” i tako imati prednost iznenađenja.

Kad nismo “prebrojani” od strane režima, onda smo “nepoznata”, a to znači da smo u stanju da problematizujemo podjelu na privatno i javno, te da politički prostor otvorimo tamo gdje se to ne očekuje – u školskim ustanovama, fabrikama, domovima, kancelarijama, bolnicama, na trgovima… Samo jedno može uroditi plodom: izmještanje s terena koji je režim zacrtao kao legitimno polje političke borbe. Ključ je u tome da ne razmišljamo i ne djelamo iz pozicije “broja” koji nam je dodijeljen “odozgo”.

Politika je sukob oko glasa, između režima koji odlučuje ko može da govori, kada i gdje, i marginalizovanih grupa čiji se glas ne prepoznaje kao politički

Dugogodišnja nesposobnost opozicije da uspješno mobiliše narod u borbi protiv višedecenijske vlasti otvorila je prostor, ne za “dešavanje naroda”, već za dugoočekivanu “aktuelizaciju politike”. Francuski teoretičar Žak Ransijer postavio je zanimljivu tezu o tome kako se politika ne aktuelizuje u nadmetanju između političkih partija, što je posebno interesantno ako je tako posmatramo u kontekstu Crne Gore.

Dakle, Ransijer politiku udaljava od liberanog shvatanja i ističe da politike ne može biti tamo gdje ima političkog predstavljanja, niti ona može biti bazirana na konsenzusu. Drugačije rečeno, politika se aktuelizuje kroz demos i bazirana je na disenzusu: kada se ljudi, uprkos svojim razlikama, konstituišu kao politički subjekt da bi izrazili svoje neslaganje sa vlašću. Pošto sistem to ne može da toleriše, politika onda podrazumijeva kreiranje novih prostora za političku borbu, prostora u kojima mogu da govore kao politički subjekti oni koje sistem ne prepoznaje kao “legitimne političke igrače”. Po Ransijerovom viđenju, politika nije ništa drugo do neophodni poremećaj u postojećem polju političkog iskustva.

Ono što mi podrazumijevamo pod politikom, Ranijer naziva policijom. Dakle, dok je politika bazirana na logici jednakosti, policija je zasnovana na logici dominacije. Policija podrazumijeva hijerarhiju i red, ona sve postavlja “na svoje mjesto”, koje je prije toga sama definisala: ona svakom pojedincu dodjeljuje posebno mjesto u društvu i podrazumijeva da će njegovo ponašanje i način razmišljanja proizilaziti iz pozicije u kojoj se nalazi.

Policija i politika su, dva različita pogleda na zajednicu. Prvi vidi poredak zasnovan na pretpostavci o nejednakosti ljudi, dok drugi podrazumijeva egalitarizam u političkoj komunikaciji

S druge strane, politika je sukob oko glasa, između režima koji odlučuje ko može da govori, kada i gdje, i marginalizovanih grupa čiji se glas ne prepoznaje kao politički. Kada se “desi politika”, ljudi otkrivaju da je policijski poredak proizvoljan i samovoljan, i da ga mogu mijenjati. A mijenjaju ga kroz otvaranje novih prostora za političku borbu i stvaranje novih političkih identiteta. Drugim riječima, politika ukazuje na to da se nova politička konfiguracija uvijek može postići.

Policija i politika su, dakle, dva različita pogleda na zajednicu. Prvi vidi poredak zasnovan na pretpostavci o nejednakosti ljudi, dok drugi podrazumijeva egalitarizam u političkoj komunikaciji. Politika je zato osporavanje kategorizacije nametnute od države, koja narod predstavlja kao nepostojeću političku kategoriju. Zato se politika rađa kroz sukob policije sa onim što joj je strano. A to je, naravno, jednakost.

U tom smislu, politika je moguća samo ako postoji jednakost između onih koji govore. Zato se poredak u Crnoj Gori nijednoga časa nije ustezao da se postavi kao policijski: predstavnici Vlade i vladajuće koalicije iskoristili su svaku priliku da narodu koji je izašao na ulice ospore pravo da sa njima razgovaraju na jednakoj osnovi. Upućeni su da se obrate svojim političkim predstavnicima, dok je organizatorima rečeno da organizuju političku partiju. Dakle, negiran im je prostor za borbu, osporavan im je način borbe i, na koncu, nisu priznati kao legitimni politički subjekt.

I sve dok većina bude mislila i ponašala se shodno dodijeljenim “ulogama”, sve dok bude izvršavala svoje “dužnosti”, bojim se da će svaki novi dan u Crnoj Gori i dalje počinjati parafrazom uvodnog dijaloga iz serije Zatvorenik

Ransijer tvrdi da zato živimo u oligarhijskom društvu, jer hijerahijsko ustrojstvo počiva na premisi da su određeni ljudi podesni za upravljanje dok drugi to nisu, odnosno bazirano je na rascjepu između onih koji donose odluke i onih koji su predmeti donijetih odluka. U takvom društvu jednakost nikada nije polazna premisa, već je proizvod hijerahijske strukture – oni koji vladaju daju je onima nad kojima vladaju. Zato, jedini način da se podrije ovakav poredak jeste uzeti jednakost kao polaznu pretpostavku za političku aktivnost.

Jednakost mora doći prvo, ne smije biti proizvod politike, već njena polazna pretpostavka. Zato ljudi reaguju na policijski poredak koji proizvodi nejednakosti i nepravde. Zato narod izlazi na ulice. Polazna pretpostavka njihovog ponašanja jeste jednakost: zaobilaženje konvencionalnih političkih kanala ukazuje na to da ljudi posjeduju svijest o tome da su jednaki sa onima koji vladaju. U ovakvoj situaciji ljudi se ponašaju kao da su već jednaki, jer nastoje da se državi obrate “na ravnoj nozi”.

Ransijer kaže i da je traženje specifičnih jednakosti – kao, na primjer, da se ne primjenjuju različiti aršini za ruske tajkune i crnogorske građane – samo proizvod ove pretpostavke. A demokratija je upravo to – sposobnost da se djela s polazišta da je moguće zaobići političke predstavnike – koji, prema Ransijeru, nisu ništa drugo do konstitutivni element policije – i direktno se obratiti onima koji vladaju.

Međutim, interesantno je to što je režim prepoznao “politiku” u protestima, iako organizatori i dalje uporno tvrde da protesti “nemaju političko obilježje”. Izvinite, društvo, ali onog momenta kad ste kročili na ulicu i rekli da Vlada treba nešto da mijenja, postali ste jedna gigantska politička masa. I toga se ne treba stidjeti. Naprotiv, treba se ponositi time što se u Crnoj Gori konačno “događa politika”. Jer, dok s jedne stane imamo blamirajuću zbirku opozicionih neuspjeha, sa ove smo u prilici da prisustvujemo formiranju novih političkih igrača i otvaranju novih prostora za političku borbu.

I to baš onako kako je to uradio “zatvorenik” koji je odbijao da bude Broj Šest. Međutim, pored opresivnog režima, suočavamo se i sa problemom s kojim se i on susreo: da je najveći broj njegovih sugrađana uveliko “prebrojan”. I sve dotle dok većina bude mislila i ponašala se shodno dodijeljenim “ulogama”, sve dok bude izvršavala svoje “dužnosti”, bojim se da će svaki novi dan u Crnoj Gori i dalje počinjati parafrazom uvodnog dijaloga iz serije Zatvorenik: “Ko ste vi?” – “Ja sam novi Broj Dva.” – “Ko je Broj Jedan? Volio bih da ga upoznam.” – “Ti si Broj Trinaest.” – “To, kralju! Taj broj je bio i moj prađed, onomad kad je bio perjanik kralja Nikole!”

( Bojan Baća )