Kriza znanja i rada

Pitanje mjere i regulacije

Tumačenja razloga ekonomske krize u svijetu i kod nas su veoma različita. No, mislim da se jednom razlogu ne određuje mjesto koje mu pripada. To je kriza znanja i rada i njihovog vrednovanja. Mislim (uz dublje tumačenje ovog fenomena) da je to glavni razlog svih naših i svjetskih ekonomskih problema. Zato se i tumara po tipu ekonomije, fiskalne politike, socijalne pravde, sticanju bogatstva bez znanja i rada, uzimanju zahvaljujući pozicijama, itd. Ali to su sve iskazi i posljedice krize rada i znanja.

Naravno da ova teorija podrazumijeva da u raspodjeli dobara najviše treba da pripada radu i znanju, pa tek onda snalažljivosti i drugim oblastima. Jer, kako se uopšte može i ekonomski opstati bez rada i znanja, odnosno proizvodnje. Pa bilo bi pametno da onaj “potrošački” sektor sačuva rad i znanje, jer će u vremenu bez tog osnovnog izvora dobara i sam propasti. Kao i u medicini, ako postavite dobru dijagnozu moći ćete preporučiti i ispravnu terapiju. Evo gdje ja vidim zbir uzroka koji derogiraju rad i znanje, kao osnovnu vrijednost,na kojoj se sve zasniva.

Jednom prilikom predsjednik SAD je sa čuđenjem izjavio kako neko ko odlazi iz neke banke može da dobije milionske sume kao otpremninu. Poslije toga ta se tema nije obnavljala, ali je meni ostala zapažena. Fenomen poznat i kod nas. Nesporno je da banke imaju svoju nezaobilaznu funkciju i vrijednost , ali šta je mjera tome. Je li taj posao po vrijednostima odista toliki da može da dominira sa tolikim razlikama u bogatstvu koji stiču svojim radom? Kako male i siromašne zemlje podnose ako banke van pravila iznose velike svote novca iz Crne Gore, ionako slabe privrede, od koje je zarađen taj novac. Nemam dokaze za to, samo pravim pretpostavke mogućih loših efekata. Bankarski sistem je, možda, i najmanji primjer traženja potrebne mjere u odnosu na ostale. Ravnoteža je potrebna i između izdvajanja za politiku, policiju, vojsku, sport, kulturu, ratove i druge “neproizvodne” djelatnosti. I nije ovdje pitanje potrebe postojanja svih ovih sektora, već je pitanje poremećene mjere koja je dovela do krize. Prosto je došlo do nerazvnoteže između onoga što je proizvedeno radom i znanjem i onoga što rad i znanje treda da obezbijede za ove djelatnosti.

Očigledno je da rad i znanje ne mogu više da servisiraju ovaj i ovakav odnos raspodjele, te da je izlaz da se ta ravnoteža pomjeri i da se rad i znanje poštuju i nagrađuju više od “potrošnih” djelatnosti. Ako tako ne bude, zna se rezultat i za svijet i za Crnu Goru. Moć “neproizvodnog” sektora je velika i teško savladiva u navedenom smislu. Izlaz je u tome da i sam “neproizvodni” sektor shvati suštinu da će i sam biti ugrožen ako ne spasi proizvodni sektor - a to su rad i znanje.

Nekad je privrednik Marko Leković (direktor nekadašnjeg “Radoja Dakića”) bio mnogo popularniji od političara, košarkaša, tenisera, Cece. Danas bi Ceca sigurno mogla da kupi čitav ondašnji “Radoje Dakić”. I nije sporna lijepa muzika. Ona je potreba i narod je voli. Sporno je to da li mogu biti održivi sistemi koji stvaraju ovakve i ovolike razlike između rada i znanja (proizvodnje) i “potrošačkog” dijela društva. Koliko god činile neophodnost ili koliko god neko smatrao da se ne može bez ovih funkcija (kultura, sport, umjetnost…), i slažem se da ne može, zar nije jasna potreba da treba da se naprave neka uravnoteženja i prevrednovanja. Tamo se nalazi toliko novca da je došla kritična tačka neravnoteže. Ako stalno otkrivamo šta je to održivi razvoj, ovo je jedan od ključnih elemenata održivosti, uravnoteženja između proizvodnje i potrošnje u navedenom smislu.

A šta bi se moglo, recimo, uraditi u Crnoj Gori. Povećati proizvodnja, jer je prostor za smanjenje potrošnje veoma ograničen. Odmah dati poziciju znanju da može da utiče na odluke. Čitam u Vijestima od 6. aprila da je neka strana kompanija definisala lokacije opasnog otpada u Crnoj Gori. Na stranu to što se ne iznosi koje su to vrste i količine, saznajem slučajno da je neka kompanija iz Belgije definisala deponije opasnog otpada. Čovjek se mora potruditi da bude pristojan da bi prokomentarisao te predloge, što je veoma teško, pa ću odustati od toga. Bez lokalnog znanja se ovakve stvari ne mogu uraditi kvalitetno. To je potvrđeno mnogo puta. Ima ljudi koji to shvate, pa se stvar da ispraviti. Zato neke prostorne planove sada rade angažovani podizvođači iz Crne Gore, nakon shvatanja stranih kompanija da ne mogu uraditi taj posao bez lokalnog znanja, i slično. Uskoro će izaci i tender za jedan seoski vodovod za kojega će uslovi biti kao da je za Pariz. Iako imamo kompanije koje to mogu da rade na “evropskom” nivou, biće diskvalifikovane uslovima tendera. I tu vam ništa ne pomaže. Ali zar ne treba napraviti napor da se sa bankama, uz učešće našeg znanja, (pravo banaka je nesporno da utiče na kvalitet investicije za koju daje kredit) objasni potreba realizacije projekata primjereno veličinama i uslovima (ne ugrozavajući kvalitet) zemlje u kojoj se realizuju i uz neophodno lokalno znanje i uz spoznaju na to ko vraća kredit. Izuzev ako se ne misli da ta zemlja nema “evropski” kapacitet za te poslove, što, naravno, nije stvarno stanje.

A šta raditi da bi se pristigla toliko zaostala proizvodnja. Odmah stvoriti uslove za aktiviranje privrednih grana za koje imamo potencijale. Nezavisna je ona zemlja koja ima energiju, hranu i vodu. Zato počinjem od energetike (izgradnja HE Komarnica, prevođenje rijeke Zete u jezero Krupac, elektrane na Ćehotini, Ibru, itd). Realizovati i druge projekte za koje imamo potencijale a uvozimo proizvode. Gline imamo dosta a uvozimo opeku, cementnog laporca imamo dosta - cement uvozimo, naše more ima salinitet iznad prosjeka svjetskog mora, a so uvozimo, imamo najbolju mineralnu vodu u regionu a ne možemo da je izvozimo, šumarstvo, zdravstveni turizam i još mnogo toga. Neko ce postaviti pitanje - kako. Ja mislim znanjem i radom kojima treba obezbijediti odgovarajuće mjesto. A znanje će naci i kapital i rješenja. Tako bi trebalo u kompanijama koje su u organizacionim i ekonomskim problemima ponuditi vođenje ekspertima koji će garantovati dobar rad. Tim se ekspertima može ugovorom predvidjeti nadoknada i nagrada u obliku akcija u slučaju da obezbijede uspjeh. Kompanija koje mogu dobro poslovati na domaćim sirovinama, a u proizvodnim su problemima, kod nas ima poveliki broj. U ovom kontekstu interesantne su neke izjave svjetski poznatih kompanija da “čak i da izgubimo stečenu poziciju na tržištu u svemu, mi ćemo se ponovo vratiti na njega ukoliko ne izgubimo nase ljude - eksperte”. U političkom prostoru u kojem djelujem zalažem se za ovakve stavove, pa ih evo i javno iznosim.

( Mihailo Burić )