Kolekcionarima ne treba mnogo za sreću

Bojana i Boško Roganović iz Nikšića su brat i sestra. Oboje su diplomirani ekonomisti i oboje imaju zanimljive hobije. Bojana pravi suvenire, a Boško sakuplja stare razglednice Nikšića, poštanske markice, stare knjige, akcije.

Neispričana priča grada

"Što se tiče sakupljanja starih razglednica Nikšića moglo bi se reći da sam u taj svijet ušao preko filatelije kojom sam se dugo bavio amaterski. Kada je 2006. godine Udruženje filatelista u Nikšiću obnovilo rad, a ja kao najmlađi član izabran za sekretara, filatelijom se bavim profesionalno. Pošto su na prostoru Crne Gore bile ograničene mogućnosti za nabavku starih markica okrenuo sam se trgovini preko interneta pa sam tako, trgujući za poštanskim markicama, naišao i na stare razglednice Nikšića koje sam poželio da imam. Počeo sam da kupujem jednu po jednu ne sluteći da će taj broj danas preći brojku preko 250", priča Boško i pokazuje razglednice koje su i više od toga.

One su i neispričana istorija grada pod Trebjesom. A zna Boško da je priča tek počela da se priča i da postoji još dosta neotkrivenih razglednica do kojih tek treba da stigne.

"Svi mi koji se bavimo sakupljanjem starih razglednica pravimo jednu osnovnu podjelu - na one prije i one poslije Drugog svjetskog rata. Razglednice prije Drugog svjetskog rata je teže naći i zbog toga su interesantnije za kolekcionare. Do sada imam oko 90 prijeratnih razglednica Nikšića što je značajan broj, s obzirom ako se zna da su razglednice gradova sa sjevera Crne Gore rađene u mnogo manjim tiražima nego razglednice Cetinja, Kotora, Herceg Novog i drugih mjesta na Crnogorskom primorju", kaže tridesetčetvorogodišnji ekonomista koji pripravnički staž odrađuje u nikšićkoj Službi zaštite i spasavanja.

Najdraže – dvije, tri...250

Teško je, priznaje, da izabere najdražu razglednicu, mada postoji njih nekoliko koje uvijek izdvaja, ako već neke mora izdvojiti.

"Tu su dvije razglednice panoramskog snimka grada, jedna crno-bijela a druga u boji, koje su putovale 1903. i 1908. godine. Ono što je interesantno, kada su one u pitanju, je da i pored toga što su putovale pomenutih godina, snimak je nastao mnogo ranije. Na njima se jasno vidi Petrova glavica, mjesto na kome se danas nalazi saborna crkva, ali bez crkve. Pošto je gradnja crkve trajala pet godina i završena je 1900. godine to upućuje na zaključak da se radi o snimku iz 1894 ili 1895. godine", kaže Boško dok pokazuje pomenute razglednice.

Mora, kaže, pomenuti i razglednice čuvenog nikšićkog fotografa Branka Šobajića, koje su i najskuplje plaćene. Cijena razglednica koje je Boško kupio kreće se od nekoliko eura pa do 70, koliko su plaćene Šobajićeve razglednice.

"Tu su i dvije prelijepe anker razglednice čuvenog fotografa Rudolfa Mosingera koji je 1910. godine došao u Crnu Goru na poziv kralja Nikole. Kako je te godine Crna Gora proglašena kraljevinom njegov zadatak je bio da proputuje državom i prikaže je kroz fotografije u albumu kojeg posjedujem. Od 32 fotografije, koliko ih ima u tom albumu, Nikšiću su pripala tri mjesta - Carev most, Saborna crkva i dvorac", priča Boško.

Iako je u početku kazao da će pomenuti samo nekoliko njih Boško nastavlja sa nabrajanjem najdražih razglednica. Tu je nikšićki trg u boji, razglednica koju je izdala knjižara Laković, zatim one koje je radio poznati nikšićki fotograf Milić Obrenović, serija crno-bijelih razglednica izdavača Knaus iz Zagreba, koje se odlikuju jasnošću fotografije kao i kvalitetnim papirom na kojem su izrađene, razglednice manastira Ostrog kupljene u Zagrebu i Njujorku.

"Kada pogledate stare razglednice i ove današnje razlika je velika"

"Interesantne su takođe i trostruke panoramske razglednice, kao i tzv. “harmonike” koje se sastoje od 12 mini fotografija a koje su se nekada prodavale kao suveniri...”, da ga ne zaustavismo Boško bi, sve su prilike, nabrojao svih 250 razglednica.

Razglednica znači trud zbog drage osobe

Iako postoji rizik da se razglednice kupljene preko Interneta a poslate poštom izgube to mu se za četiri godine, koliko se bavi njihovim sakupljanjem, još nije dogodilo. Kaže da mu ne bi bilo žao novca već razglednica koji su originali i do kojih je teško doći.

"Kada pogledate stare razglednice i ove današnje razlika je velika. Na starim razglednicama bilo je pravilo da se na poleđini nalazi samo adresa dok se tekst pisao na prednjoj strani na bijelom prostoru oko same fotografije. Ako imamo u vidu fotoaparate i štamparske mašine koje su tada korišćene stiče se utisak da su se fotografi i knjižari, koji su se bavili izdavanjem razglednica, u to vrijeme više trudili i da su u taj posao ulazili sa mnogo više ljubavi nego što je to danas slučaj", smatra svestrani kolekcionar.

A da bi znao koja razglednica potiče iz kog perioda Boško je prvo morao dobro da savlada gradivo iz istorije. U tome su mu pomogle brojne knjige koje ima – od „Onogošta” Petra Šobajića iz 1938. godine do knjiga Maksima Vujačića, hroničara grada bez koga je, kako reče Boško, bilo kakav istraživački rad nemoguće zamisliti.

"Ne samo da sakupljam razglednice već ih i pišem. Poslati razglednicu ili čestitku znači otići u knjižaru, tražiti onu koja je najprikladnija, ispisati je, otići na poštu i čekati red dok konačno ta pošiljke ne krene ka svom odredištu. A osoba koja je dobije zna sve to da cijeni jer zna da ste odvojili vrijeme za to. Što se tiče razglednica iz kolekcije nema tog novca za koji bih ih prodao. Sada znam šta znači kada je Gete rekao da su kolekcionari srećni ljudi. Oni to zaista i jesu i novac je tu najmanje bitan", zaključio je Boško.

Crveno, volim te crveno

Njegova godinu mlađa sestra Bojana, koja se udala prije dvije godine i sada nosi prezime Perović, odlučila se za suvenire i crvenu boju.

Izrađuje liciderska srca od drveta i gipsa, keramičke okvire za slike, ćupove, vaze, magnete. I sve to mora biti samo jedne boje – crvene.

Valjda zato što crvena simbolizuje ljubav, radost, sreću.

"Moje licidersko srce nije sačinjeno od brašna i meda, nije mirišljavo, ali je šareno sa cvjetićima i napravljeno od drveta i gipsa. Sama ih dizajniram, a u najtežim zahvatima pomaže mi Boško. Prije desetak godina počela sam na sajmovima i izložbama suvenira da izlažem razne predmete – okvire za slike, anđele svih veličina, magnete i ljudi su to veoma lijepo primili", priča Bojana kojoj je šestomjesečni sin Pavle „dozvolio“ da nam pokaže radionicu i suvenire. A tamo sve veselo, primamljivo i... crveno.

"U Crnoj Gori ima puno proizvođača suvenira, ali nema onih pravih koji sve rade ručno"

Bojana kaže da ljubav prema slikanju „vuče“ još iz osnovne škole. Profesorica Zagorka Vlahović joj je prenijela znanje, ali i ljubav prema bojama i kičici. U tome joj je pomogla i Bojanina tetka iz Zagreba, Draženka Kubat koja je Bojanu učila oslikavanju.

"U Crnoj Gori ima puno proizvođača suvenira, ali nema onih pravih koji sve rade ručno. Majka mi često kaže da previše pažnje obraćam na detalje, ali ja imam jasan stav - ako se to ne sviđa meni, neće se onda svidjeti ni drugima. Za sada mi je izrada suvenira hobi, ali možda se desi da jednoga dana to postane i stalan posao, jer vidim da u tome zaista uživam", kaže Bojana.

Sa osmijehom kaže da izrada liciderskih srca nije porodična tajna i da će rado tehniku otkriti mladim i kreativnim ljudima, samo ako to žele da nauče.

„Ko kupuje licidersko srce? Ne postoji neko pravilo. Jednostavno, kupuju ga oni koji žele da obraduju nekog posebnog i dragog, nezavisno od godina. Svi koji vole da daruju - reče ekonomistkinja koja urađena i prodata liciderska srca ne broji. Broji se samo osmijeh i sreća, ali to je neka druga računica za koju ekonomija nije potrebna.

( Svetlana Mandić )