Makedonija prije kiše

Milčo Mančevski je režiser porijeklom iz Makedonije, države koja još uvijek nije dobila dozvolu o korišćenju svog imena, već čeka da joj odrede kako će se zvati. Mančevski je možda jedini režiser sa ovih prostora koji nije naslikao Balkan onako kako to očekuje Zapad. Nije koketirao sa potražnjom i podilazio ukusima moćnika i nije predstavio balkanske narode isključivo kao divlje i potpuno necivilizovane iako su se mnogi proslavili pomoću te tehnike. Valjda ta slika treba i mora sadržati još nešto sem prostakluka i primitivizma. U njegovim filmovima se često vide zapostavljene vrijednosti ovih prostora, iako ih nema previše. Njegove slike i vizije su često zastrašujuće, ali istinite, kao i njegova čuvena konstatacija da na Balkanu nijedan vijek nije završen do kraja, već svi prethodni vjekovi istovremeno paralelno egzistiraju.

Before the rain (Prije kiše) je maestralan film Milča Mančevskog koji je te užasne 1994. godine osvojio skoro sve značajne nagrade Evrope i svijeta. Bio je to dokaz da je Svijet zainteresovan za ovo područje, međutim film Mančevskog upravo je pojašnjavao da je ovo oduvijek i zauvijek trusno područje, najblaže rečeno. Dakle, film je snimljen prije skoro dvadeset godina, ali je upravo sada i te kako aktuelan, u trenutku kad je Makedonija na ivici opasnih etničkih sukoba.

Dvoje zaljubljenih novinara koje glume sjajni Katrin Cartlidge i Rade Šerbedžija, voze se londonskim taksijem, i na njeno pitanje čemu rat i stradanja i da li je Makedonija bezbjedno mjesto za život, Šerbedžija navodi primjer da je to mjesto gdje su Vizantijci zarobili 14000 Makedonaca, iskopali im oči i zatim ih pustili. Ona ostaje zaprepaštena, a on izvlači zaključak da je to čak 28000 očiju. To je jedan od vjekova koji se nije završio, i uvijek se čeka novi povod da se dug po mogućnosti duplo naplati!

Ubistvo pet mladića u Makedoniji, i odmazda koja je uslijedila nakon toga, kamenovanje albanskih kuća i paljenje automobila neopisivo podsjeća na početak rata u Bosni. Tad je navodno okidač bilo ubistvo svata na svadbi, i bilo bi zaista užasno ako bi ovaj nemili događaj poslužio istoj svrsi. To bi značilo da bi se ponovio talas nacionalizma i razaranja, otvaranje starih rana i svođenje računa, opet bi mir bio izuzetak, a ne pravilo i stradale bi sve strane, bez obzira na broj žrtvava jer bi zemlja krvarila dugo nakon okršaja.

Grb SFR Jugoslavije imao je šest buktinja za šest republika, a te buktinje i dalje tinjaju, jedna za drugom se svakih par godina upali, i vatra se neminovno širi na ostale, na čitav region. Zajedničko svim državama je što su lako zapaljive. Da li je neko sa strane bacio šibicu na Balkan bure baruta i koja strana je „počela prva“ uopšte nije ni bitno jer istražujući ta pitanja, često se desi da istrijebe sami sebe. Najgore od svega je što mir sproveden uz pomoć pruta međunarodnih zajednica moguć samo nakratko. Bilo bi zaista poražavajuće po sve da se ponovi scenario devedesetih i redosljed dešavanja: ubistva, odmazde, kamenovanja, barikade, parole, paravojne formacije, jame, logori, izbjeglice, kriminal, mirovne snage, suđenja i za par godina sve opet isto.

U filmu „Prije kiše“ vlada velika napetost, naslućuje se opasna grmljavina. Film počinje jezivim citatom Meše Selimovića: „S krikom bježe ptice preko crnoga neba, ljudi ćute, krv me boli od čekanja“.

( Đuro Radosavović )