stav urednika
Bijeli mrs i sitna tunjevina
Neka Vanja Ćalović i Viktorija Badža pođu da prave performanse ispred bilo koje seoske kafane, pa će vidjeti kako će da prođu
Optužujem!, naziv je slavnog teksta koji je napisao Emil Zola braneći za špijunažu lažno optuženog kapetana Drajfusa i time se suprotstavio kompletnoj vladi i moćnoj francuskoj vojsci. Da bi spasio glavu morao je da emigrira u London, odakle se vratio kao heroj, kada je dokazano da je afera montirana. Umjesto njegove, ta sramna epizoda koštala je glave, čina i položaja mnoge visoke oficire i kompletnu vladu.
Optužbe su i sada u modi, udri po vlasti, poneko i po opoziciji. Ne biraju se riječi, emocije često prevladavaju argumente. Prosto dođe žao čovjeku te ljude koji nešto rade za ovu državu i njene građane. Ne daj Bože da sam pomislio da posjedujem kvalitete jednog Zole, nijesam dorastao ni njegovom kolegi po peru Nikolaidisu, ali neko mora da stane u odbranu tih napaćenih pregaoca.
Znaju li ljudi koliko je njima teško? Eto, na primjer, prije dva dana je u Brazilu počela nekakva “Prva godišnja dvodnevna konferencija Partnerstva otvorenih vlada”.
“Delegaciju Vlade Crne Gore predvodi savjetnica predsjednika Vlade za međunarodnu ekonomsku saradnju i strukturne reforme i zamjenik koordinatora Operativnog tima za izradu i sprovođenje mjera iz Akcionog plana u skladu sa principima Partnerstva otvorenih vlada Ivana Petričević. U delegaciji se nalaze i pomoćnik ministra finansija za finansijski sistem i unapređenje poslovnog ambijenta i koordinator Operativnog tima Bojana Bošković”, saopšteno je iz Vlade.
Pa sad vidite: sve dvostruke i trostruke funkcije, a tijelo jedno. Pa još put do Brazila. Nije to Mojkovac, a još treba i nešto reći tamo, kukavče! Pa još poveli i onog malog Vuka Maraša iz MANS-a!
Ili možda treba braniti običnog građanina, na primjer seljaka?
Pao snijeg kakav se ne pamti. Elementarna nepogoda, sela zavijana, mnogi traže pomoć, prije svega ljekove i hranu. HRANU?! Zamislite tog domaćina na sjeveru koji je zimu dočekao bez zaliha brašna, soli, krompira... koji nije spremio sijeno za stoku, pa moli za pomoć u vidu konzervi strane proizvodnje koje će im baciti iz helikoptera. Važi li još ona čuvena definicija da je seljak neuništiv? Ili su mu makarone i sitna tunjevina draži od prirodno osušenog mesa na tavanu, bijelog mrsa u ostavi i domaćeg hljeba iz furune? Što bi rekla moja pokojna baba, “niko ko pogani narod”.
Svi pričaju o teškom nasljeđu koje je za sobom ostavio ministar Milutin Simović i njegovi saradnici koji i danas primaju platu u tom istom ministarstvu, ušuškani u partijske jasle i sigurni da ih nikada niko neće pozvati na odgovornost. Nije se, međutim, teško složiti sa predstavnicima tog ministarstva da je za loše stanje u poljoprivredi kriv već pomenuti narod koji neće da živi na selu, usitnjenost parcela, objekti u kojima se proizvodi hrana... Zato im i ne daju subvencije i povoljne kredite. Za inat! Pored takvih, nikakvih, bolje je uvoziti hranu.
“Poljoprivreda je šansa da smanjimo socijalna davanja i socijalne tenzije u Crnoj Gori i zato treba stimulisati ljude koji se bave poljoprivrednom proizvodnjom”, kažu u Ministarstvu poljoprivrede i ruralnog razvoja.
Kako su ti stimulansi izgledali kod naroda govori sljedeća priča. Svojevremeno se dijelile premije za stočare, ali kako su kod nas svako malo bili izbori, nekako podjela uvijek padne u predizborno vrijeme. U redakciju upada poljoprivrednik iz okoline Bijelog Polja i sav usplahiren kaže kako će imenom i prezimenom da kaže da je, uprkos tome što ima toliko i toliko goveda, toliko i toliko ovaca, premiju dobio njegov komšija koji ima samo dvije krave, ali zato glasa za DPS. Da dođemo kod njega da se uvjerimo, a zatim kod komšije. Zapucasmo, kolima dokle se moglo (izvalili i auspuh), a onda pješke, duša pod nos, izgubismo pola dana i konačno pred kuću domaćina. Rakija, meze, priča i sve ostalo, a kada pređosmo na problem, on onako iskreno: “Vidi, sve bi vi rek'o, ali sinu su mi obećali neki kredit, pa ako ga zeznu, vi dođite i sve ću vi reći”.
Pa poslije krive DPS i Simovića!
Ko se s kim sprda, nebitno je. Isto kao što je nebitno đe utekoše oni puževi, koji su u programu razvoja opštine Bijelo Polje, čini mi se za 2006. godinu, na listi prioriteta bili na visokom trećem mjestu. Da ne pitamo đe ode onih 10 miliona eura koje su Amerikanci uložili za poboljšanje uslova na sjeveru, preko USAID-a.
Pojeo narod. Ada, ko će drugi.
Lako je udarati po vlasti (i opoziciji). Neka Vanja Ćalović i Viktorija Badža pođu da prave performanse ispred bilo koje seoske kafane, pa će vidjeti kako će da prođu. I neka se poslije ne žale da seljak ne razumije metaforu.
( Dejan Peruničić )