Osobe sa invaliditetom u Nikšiću svakodnevno nailaze na brojne prepreke

Nikšićanin Milenko Vojičić korisnik je invalidskih kolica. Sugrađani ga često mogu vidjeti kako ulicama, tik uz automobile, prolazi u pokušaju da obavi svakodnevne poslove.

Ulica mu je zapravo nužno rješenje, jer trotoare jednostavno ne može da koristi. Grad je tako uređen da na pješačkim prelazima gotovo da i nema spuštenih trotoara kojima bi se kretao.

Prvi put sam se osjećao bijedno kada sam kao mladić pokušao izvaditi ličnu kartu. Padala je kiša, i ja sam to obavio vani, pod kišobranom

"Koristili bi nam trotoari da možemo da se popenjemo. Sa visokih ivičnjaka sami se ne možemo ni spuštiti, niti se popeti bez nečije pomoći. Zato smo prinuđeni da koristimo ulicu, a tada nam je glava u torbi. Mene je tri puta auto udaralo", počinje Milenko svoju priču koja će nas odvesti u lavirint povrede dostojanstva i beskrajne diskriminacije koju godinama u Nikšiću doživljavaju osobe sa invaliditetom.

Milenko je sekretar NVO Udruženje Plegije. Svaki njegov dan je sličan i počinje u prostoriji u kojoj se bori za bolja prava osoba sa invaliditetom, jer su, kako kaže, ona i dalje samo na papiru jaka.

TV Vijesti

U stvarnosti on svoja prava gubi i bukvalno čim izađe iz kancelarije kod Doma revolucije. Naime, rampa za korisnike kolica često je blokirana automobilima. Dok pokazuje na auto pored kojeg se jedva “provukao”, Milenko objašnjava da svakodnevno ima situacija kad se od auta uopšte i ne može proći.

"To strašno frustrira. Da li je moguće da postoje građani koji se čak i ne pitaju zašto je ta rampa tu. Mi zovemo policiju, ali da ne bismo oštetili auto ovi iz pauk službe često ne mogu da priđu i da ga pomjere, pa nam predusretljivo nude pomoć da nas prenesu. To je lijepo, ali nije dostojanstveno. To nije po zakonu koji bi trebalo da nam omogući jednaka prava kao i svima", kaže Milenko.

Ljudi su možda nemarni, ali to ne smiju biti institucije

Iza Milenka i korisnika kolica godine su i godine ponižavajućih scena u kojima ga prijatelji nose do ulaznih vrata zgrade Opštine

On kaže da su ljudi možda nemarni, ali to svakako ne smiju biti institucije. Kao jedan od primjera u nizu kako se krši zakon i udara na dostojanstvo osoba s invaliditetom navodi zgradu Opštine.

Iako je sagrađena prilazna rampa, i pri tom na sporednom ulazu zbog, kako mu je objašnjeno, estetskih razloga, on i dalje ne može doći do građanskog biroa gdje svakodnevno treba nešto oposliti. Na putu do biroa treba “preskočiti” šest stepenica.

"Ovo je apsurd. Čemu onda služi ova vanjska rampa. Ja sad mogu samo u salu Skupštine. Do biroa mora opet neko fizički da me nosi, kao što su to radili godinama na glavnom ulazu", revoltirano je prokomentarisao Milenko.

Od Opštine nijesmo tražili odgovore, jer je i više nego očigledno kako se poštuje zakon iz 2008. godine. Objašnjavajući potom da po zakonu rampa mora imati nagib od 6 procenata, Milenko se zaputio do hotela “Onogošt” i pokazao nam svoju omiljenu rampu.

Kosina je to pod nagibom, kako kaže Milenko, od barem četrdesetak procenata i duga nepuno dva metra.

“Za ovaj nagib potrebna je rampa duga oko 8,9 metara. Pri tom je popločana mermerom koji je gladak, pa je to i dodatni problem pogotovo kad padne kiša”, kaže Vojičić dodajući da se ni ljudi koji imaju potpune fizičke mogućnosti ne mogu lako uspeti rampom.

Završavajući svoju priču o nepravdi u borbi za jednakost, Milenko je pokušao najkraćim putem da se vrati do kancelarije. Nije uspio od još jednog auta koji je zapriječio put.

“Navikao sam”, prokometarisao je kratko, a zatim krenuo okolo, Ulicom narodnih heroja.

Potpis za ličnu davao van zgrade

Iza Milenka i korisnika kolica godine su i godine ponižavajućih scena u kojima ga prijatelji nose do ulaznih vrata zgrade Opštine. Kaže da se zakleo sebi da se neće smiriti dok kao i svi građani ne bude mogao da uđe na glavna vrata.

"Prvi put sam se osjećao bijedno kada sam kao mladić pokušao izvaditi ličnu kartu. Padala je kiša, i ja sam to obavio vani, pod kišobranom. Tu sam dao potpis", prča Milenko prisjećajući se.

Slučaj Danijele Vušurović

Kako pojedine institucije krše zakon, najbolje se vidjelo u slučaju Danijele Vušurović koja je 10. oktobra 2011. pokušala da u zgradi Opštine Nikšić obavi posao zbog kojeg je došla.

Pošto zgrada tada nije imala prilaznu rampu, Danijela je u pokušaju da se spusti pala i povrijedila se. Potom je tužila Opštinu zbog diskriminacije, ali da apsurd bude veći, ni zgrada Osnovnog suda u Nikšiću nema pristupnu rapmu, pa Danijela nije mogla da prisustvuje ni svom suđenju koje je odgođeno za sredinu maja, na mjestu gdje to njoj bude odgovaralo.

U Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore i ovo su okarakterisali kao klasičnu povredu dostojanstva.

Galerija

( Darko Bulatović )