Angažovana umjetnost ima moć, smisao, opravdanje

Crnogorski slikar Miomir-Mišo Vemić predstavio se sa petnaest novih ostvarenja u galeriji bečićkog hotela “The Quenn of Montenegro”. Prepoznatljiv likovnoj publici po portretima konja, Vemić na svojim novim platnima velikih dimenzija, nastavlja svoju opsesivnu priču.

Vemić je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Nikšiću - likovni smjer. Do sada je imao 32 samostalne, a izlagao je na brojnim kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu.

- Moja likovna priča počinje od trenutaka moje samosvijesti, kada sam nezadrživo i bez zabrane počeo crtati figurice na čatmi moje rodne kuće u planinskom zaseoku Dragoševca na obroncima Sinjajevine. To malo planinsko naselje danas je pusto, ostala je samo kuća moga djeda Jova, a bujalo je od života i konja. Sve se to utisnulo u moju podsvijest i duboko zariveno postalo je izvor energije koju crpim iz svog nezaborava. Mislim da je prvi zvuk koji sam čuo iz spoljnjeg svijeta bio vrisak crnog konja, našeg ljubimca i na neki način siguran sam, da se moj dječiji krik, kada sam izašao iz majčine utrobe stopio sa vriskom tog veličanstvenog bića. Od tada pa do danas, to crno biće nosi moju dušu, prostranstvima moje postojbine.

Opsesivna tema Vaših crteža i slika su konji. Koji je razlog ovom isključivom tematskom izboru?

- Taj takozvani primarni vrisak je istovremeno i primarna karakteristika svekolikog ljudskog roda, odrednica i suština života. Možda i jeste smisao čovjekovog bitisanja odgonetnuti i dešifrovati taj splet pratajni i pamćenja, iz našeg najranijeg djetinjstva, kojeg se ne sjećamo. Moja dječačka maštanja su putovala na konjima moba koje su kosile ljetnju travu. Konje sam krao i jahao kroz planinsku maglu, osjećajući topli dah koji se razlivao iz njihovih nozdrva nezadrživo po mom licu. Danas to više osjećam nego se sjećam.

"Izazovi ovog vremena su teški i brutalni, permanentno smo kontaminirani lažima, prevarama, otrovima svake vrste, gordostima..."

Na koje izazove Vaše slikarstvo reaguje?

- Izazovi ovog vremena su teški i brutalni, permanentno smo kontaminirani lažima, prevarama, otrovima svake vrste, gordostima, megalomanijom i pohlepom besprizornom, pred čime je Munk davno vrisnuo. Ide se toliko daleko da se preispituje čak i Biblija, provocira Veliki prasak, grade se besmislene kule i gradovi, a urušava se duhovnost i čovjekoljublje. Ta gomila pošasti u meni izaziva pobunu i strah, a moj nijemi vrisak jeste produžetak mog dječijeg vapaja na rođenju, kada su se svi obradovali mojem dolasku na svijet. Nastojim sve to prenijeti bojom i crtežom na moja platna. Pokušavam biti angažovan u vremenu i prostoru i mislim, da samo angažovana umjetnost ima moć, smisao i opravdanje.

Ekspresivno kroz fascinantnu anatomiju bavite se i onom drugom stranom - karakterom?

- Meni su uvijek stvaralački izazovi moja dramska persona, zabrinuta zbog svjetskog bola i bola mog napaćenog naroda, personifikovana u biću i izrazu glave-lobanje i napregnutosti muskulature ovog vanzemaljskog bića-ratnika, u kome egzistiraju u dualizmu istovremeno Eros i Tanatos. To su autoportreti u beskrajnom nizu nadasve. Volim da sam pomalo tajanstven na platnima svojim i mislim da je metamorfoza oblika, fundament moje ekspresije, a ponekad svjesno igram na kartu prikrivenog i polujasnog. Imam nus, motiv kao pokretač i stalno tragam za njegovim promjenljivim refleksijama, za svojim sopstvom, a sve u cilju da ostanem objektivan prema samom sebi. Često prepustim oku posmatrača da potraži što je naumio.

Inicijator ste Bijenala minijature u Nikšiću. Zašto manifestacija, koja je okupila preko 1200 umjetnika, nije zaživjela?

- Promoter sam prvog internacionalnog bijenala umjetnosti minijature “Nikšić art 2005”, gdje je učešće uzelo više od hiljadu autora iz cijelog svijeta, preko četrdeset šest zemalja, propraćenog reprezentativnim katalogom. No, za nastavak te bijenalne manifestacije nije bilo perspektive, nešto zbog nepostojanja želje, a nešto zbog inata. Bio sam ponosan što je tog maja moj Nikšić bio centar svijeta. Divno bi bilo kada bi se to nastavilo.

Umjetniku ne prija lagodnost Koliko je danas “dobro” biti slikar u Crnoj Gori?

- U svakom slučaju, pa i u slučaju gdje vlada politička podijeljenost, gdje egzistiraju privilegovani umjetnici i oni koji to nijesu, gdje su prisutne razne mahinacije i manipulacije, dobro je biti umjetnik. Veći je izazov. Umjetniku ne prija lagodnost. Dobro je boriti se za golu egzistenciju. Dobro je boriti se sa nedaćama, u svijetu u kojem umjetnost nikoga ne zanima, osim deklarativno, ili kada ima političko huškački karakter. Dobro mi je kada sam sam sa sobom i svoj. Dobro mi je kada sam sa svojim slikama.

( Jelena Pavićević Tatar )