U Omanu ugrožen rijedak jezik star 1000 godina

Smješten na sjevernom kraku omanskog poluostrva Musandam i sakriven spektakularnim planinama koje se ogledaju u vodama Zaliva, maleni Kumzar je jednostavno ribarsko selo i utičište delfina.

Sa dolaskom televizije i Interneta prije nekoliko godina, njegovo stanovništvo postalo je svjesno da postoji opasnost rata sa Iranom koji je udaljen svega 50 kilometara. Ovi spoljnji uticaji, takođe, prijete i preživljavanju drevnog kumzari jezika koji je mješavina indoevropskih jezika i arapskog i jedinstven je po tome što je jedini nesemitski jezik koji se proteklih 1.400 godina govori na Arabijskom poluostrvu.

Vjekovima su stanovnici Kumzara gledali vojske i velika carstva koja su se borila za kontrolu nad Persijskim zalivom, ključnom tačkom pomorske i trgovine naftom. Na prvi pogled Kumzar djeluje kao da je odsječen od civilizacije ali boljim posmatranjem vide se znaci savremenog života - osim struje i tekuće vode, tu su i bolnica, škola, satelitska televizija, Intenet.

Ovaj luksuz predstavlja dobrodošlu promjenu za tinejdžere sela, ali doprinosi i nestanku njihovog jezika koji nema svoje pismo.

"Školovanje u Kumzaru je na arapskom i do njih dolaze mnogi uticaji iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i Omana. Zbog toga djeca ne govore kumzari jezik toliko dobro kao njihove babe i đedovi", rekla je AFP-u Kristina van der Val, istraživač sa holandskog universiteta Lajden koja je živela u selu.

Iako su omanski Arapi, predstavljaju se kao Kumzari, potomci šeika koji su vladali cijelim poluostrvom hiljadama godina

Kumzari riječ za rernu je "forno", što znači da su je najvjerovatnije "pokupili" od Portugalaca koji su vladali tom oblašću u 16. i 17, veku, dodaje ona. "Ima mnogo riječi iz arapskog i persijskog, ali i njihovih riječi", kaže Van der Val i dodaje da Iranci i Arapi ne mogu da ih razumiju.

Lingvista Erik Anonbi objašnjava da Arapi ne bi razumjeli i neke kumzarske riječi koje vode porijeklo iz arapskog, jer su prilično modifikovane. Neke riječi, poput "motor" za automobil i "raha" sa radio modifikovane su engleske riječi, ali Kumzar ima "ekskluzivnu" terminologiju vezanu za more i bića u njemu koja nigdje drugdje ne postoji.

Dvoje lingvista su riješili da spasu jezik koji umire. Njih dvoje rade na rječniku kumzari jezika. Anonbi radi na sistemu pisanja, a Van der Val na gramatici.

U međuvremenu, satelitska televizija i Internet postali su izvor zabave mladima čiji je život u ovom izolovanom selu uvijek bio pomalo dosadan. "Nije bilo mnogo šta da se radi osim da se pješači", kaže 15-godišnja Džamajel. "Sada možemo da gledamo televiziju, tražimo stvari na Internetu, slušamo muziku onlajn", kaže ona i dodaje da joj je omiljeni zapadni muzičar Majkl Džekson.

Njena prijateljica Marijam nada se da će postati arhitekta i pomoći u renoviranju sela koje mahom čine straćare. "Ovo mjesto ima potencijala", kaže Marijam i dodaje da će se vratiti u selo i izgraditi ga čim dobije diplomu.

I pored konzervativne islamske kulture Kumzara, roditelji svoju decu šalju u Maskat ili u inostranstvo na školovanje. Marijam Ahmad je 34-godišnja majka troje dece. Jedna njena ćerka već studira informatiku. Ahmad se udala sa 13 i ubrzo potom rodila je prvo dijete. "Više ih ne udajemo mlade", kaže ona, a njen suprug klima glavom. "Koja je svrha slati ih 12 godina u školu ako će se samo udati", kaže on.

Kumzari su ponosan narod sa snažnim osjećajem za istoriju. Iako su omanski Arapi, predstavljaju se kao Kumzari, potomci šeika koji su vladali cijelim poluostrvom hiljadama godina, kaže Van der Val. Oni su polunomadi. U jesen, zimu i proljeće pecaju i žive u Kumzaru. Na ljeto sele se u obližnju luku Hasab gdje beru urme.

Sukobi im nisu nepoznati. Udaljeno kratkom vožnjom brodićem, blizu sela je omanska vojna baza na malom ostrvu odmah na ulazu u moreuz. Preko moreuza iranske vojne baze nalaze se nekoliko ostrva i pretpostavlja se da su tamo smještene i balističke rakete srednjeg dometa.

Kumzari ribari ove vode dijele sa američkim ratnim brodovima i nosačima aviona kao i sa iranskim i omanskim patrolnim čamcima. "Uvijek ćemo biti na liniji vatre, jer živimo kod moreuza", kaže 31-godišnji ribar Zeid.

Mada tenzije između Istoka i Zapada rastu zbog nukearlnog programa Teherana i prijetnji Irana da odsječe moreuz ukoliko bude napadnut, seljaci ne djeluju pretjerano uznemireni. Ako bude rata, mi tu ništa ne možemo. Do tada, ribarićemo i živjećemo, jer je sve drugo van naših ruku", veli Zeid.

( Tanjug )