Narodni simboli

Svaka država ima svoje državne simbole. Oni, u svakoj civilizovanoj državi, predstavljaju svetinju koja se poštuje i slavi, svetinju oko koje se građani okupljaju i koja ih spaja. Civilizovani narodi, jednako kao i svoje, poštuju i tuđe državne simbole.

I Crna Gora ima svoje državne simbole, utvrđene članom 4 Ustava koji glasi: „Crna Gora ima grb, zastavu i himnu...“ Ova ustavna odredba je detaljnije razrađena zakonom o državnim simbolima. Zakonom je uređena i upotreba državnih simbola, kao i kazne za nepoštovanje ili njihovu zloupotrebu.

Crna Gora je čudna zemlja. U njoj se ne poštuju ni svoji ni tuđi simboli. U njoj državni simboli ne spajaju nego razdvajaju. Njene državne simbole ne poštuju ni najveći državni dužnosnici. Nije nikakvo iznenađenje kada vidite izblijedjelu i pocijepanu zastavu kako tužno visi na nekoj od državnih ili opštinskih institucija i javnih preduzeća. Čak i na zgradi ministarstava na Rimskom trgu u Podgorici. Neka vas ne iznenadi ni šarenilo grbova, postavljenih i gdje treba i gdje ne treba. Neka vas ne iznenadi ni kada viidite da je državni grb dio zaštitnog znaka ili robnog žiga privilegovane kompanije. Nije iznenađenje ni kada trećina, u nekim slučajevima i većina, državnog ili lokalnog parlamenta ne ustaje ili čak napušta salu u vrijeme intoniranja državne himne. Nemojte biti iznenađeni kada na gradilištu vidite istaknutu državnu zastavu – taj objekat se sigurno gradi bez dozvole.

Neka vas sve ovo ne iznenađuje, jer državni simboli u Crnoj Gori nijesu ni napravljeni da budu simboli i da budu poštovani. Oni služe za pridobijanje političkih poena i glasova, dnevno političko nadgornjavanje i prepucavanje, političku trgovinu... zloupotrebu. Državni simboli su u Crnoj Gori uvijek bili značajna moneta za političku trgovinu.

Zato se, ne rijetko, ponekad i sa pravom postavlja pitanje potrebe određenih izmjena državnih simbola kako bi se zadovoljio najveći dio građana i podanika Crne Gore. Crnoj Gori trebaju državni simboli - simboli njene državnosti i suverenosti. Ali simboli koje će poštovati najveći dio građana. Simboli koji će da nas spajaju, oko kojih ćemo se okupljati. Simboli koji će biti izraz većinske volje građana, a ne proizvod političke trgovine.

Izmjena državnih simbola nije lak posao. Kako zadovoljiti sve zahtjeve o simbolima koje treba da ima državni grb. Ako bismo uvažili sve zahtjeve, državnom grbu, pored postojećih hrišćanskih i rojalističkih simbola, treba dodati bar dva ocila, polumjesec... Možda će oni koji glorifikuju četnički pokret tražiti da se na grbu nađu i njihovi simboli, neko može tražiti pendrek umjesto žezla. Htjeli bismo da od crvene zastave sa zlatnim obrubom napravimo trobojku sa crvenom, bijelom, plavom, plavetnom i zelenom bojom, a da opet bude crvena. Da u jedan tekst himne složimo stihove „...oj svijetla majska zoro... kućo naša Crna Goro... Bože pravde”...

Kad sve ovo vidim i čujem, iako sam ateista, dođe mi da iz svega glasa vrisnem BOŽE PRAVDE! Bože pravde - ali za sve. Umjesto da vrisnem, predlažem jedno od mogućih rješenja problema državnih simbola.

Predlžem da Crna gora ima tri vrste simbola: državne, dvorske i narodne.

Državni simboli neka ostanu ovakvi kakvi jesu i kako su utvrđeni Ustavom i Zakonom. Za ovo postoje najmanje dva razloga. Izmjena Ustava je komplikovana i sumnjam da bi se obezbijedio dovoljan broj glasova za bilo kavu izmjenu. Drugi razlog je što izmjena državnih simbola ne odgovara ni vlastima ni opoziciji. Izgubili bi jedan od značajnijih aduta za političku trgovinu, kako sa biračima tako i međusobno.

Dvorski simboli bi bili namijenjeni Dvoru, dvorskoj sviti i glavarima „plave krvi“. „Plemstvu“ koje već dvije decenije nastaje u Crnoj Gori. Formalnim i neformalnim centrima moći, premijeru i ministrima, brojnim savjetnicima, gradonačelnicima, starješinama u državnim agencijama, upravama i javnim preduzećima, uspješnim biznismenima koji su se snašli u tranziciji, bogatim skorojevićima... I, zamalo da zaboravim, onima koji misle umjesto nas – narodnim poslanicima. Svima koji to budu željeli i koji smatraju da su zaslužili. Naravno i članovima njihovih užih i širih familija: suprugama, djeci, braći, kumovima, tetkama, svastikama... koji su se, takođe, snašli u tranziciji i konektovali na državni budžet... Izvinjavam se ako sam nekoga preskočio, nije bilo namjerno. Svi oni neka sami kreiraju svoje simbole: grbove i barjake, a prema svojoj moći, bogatsvu, sklonostima, snazi...

Narodni simboli bi se pravili za narod. Za običan puk, za radnike, studente državnog univerziteta, gradsku sirotinju, penzionere, za žrtve tranzicije - od kojih neki čak 25 godina čekaju otpremnine po osnovu stečaja, za one čija djeca idu u školu bez doručka, za državne žirante koje niko nije pitao pristaju li na to... Za poreske obveznike koji, i mimo svoje volje, plaćaju sve račune ove države nastale zbog neznanja ili korupcije.

Narodni simboli moraju zadovoljiti najšire narodne mase, a to je moguće samo ako simbolizuju našu stvarnost. Zato, predlažem da narodna zastava bude: crvena, plava, bijela, plavetna, oranž, zelena, pink i siva. Time bi zadovoljili sve identitetske zahtjeve, LGBT populaciju, generacije mladih koji su odrastali uz „Grand paradu“ i predstavili našu svakodnevicu. Da bi svi bili ravnopravni, boje treba da budu poređane vertikalno. Na sredini zastave bi bio apliciran narodni grb. S obzirom da je riječ o narodnoj zastav, ona može da bude urađena na najjeftinijoj tkanini. U obzir dolazi i stari dobri fuštanj. Narodna zastava bi se isticala na narodnim veseljima: prvomajskom uranku, saborima koji se organizuju na Svetoga Iliju ili Gospođin dan, na mitinzima, protestima i sličnim skupovima. Mogla bi da se nosi i na sportskim priredbama.

Za narodni grb predlažem antologijsku karikaturu Luke Lagatora – prazan tanjir sa viljuškom koja nam „pokazuje srednji prst“. Simbolika je potpuna i ne treba je posebno objašnjavati. Obaveza je samo da se gospodinu Lagatoru isplati odgovarajući autorski honorar, a ja mu se iskreno izvinjavam što sam, bez njegove saglasnosti, ovo predložio.

Narodna himna bi, takođe, imala svoju punu simboliku. Predlažem da se uzme kompozicija grupe S.A.R.S. „Buđav lebac“. Dovoljna je samo prva strofa i prvi stih druge strofe („Čik pogodi šta imam za večeru/Buđav lebac, buđav lebac/Njam njam njam njam /... Ajme meni joj, ajme meni joj“). Narodna himna bi se izvodila svakodnevno, po pravilu, umjesto molitve prije svakog obroka – naravno ko, nakon svega, bude imao šta da jede.

Možda ovi predlozi zvuče kao jeres. Neki će reći da su neozbiljni i neprimjereni. Ja, ipak, mislim da su oni samo slika naše svakodnevice.

( Velizar Radonjić )