Najstariji Rom u Crnoj Gori živi u bijedi sa gluvonijemim sinom

Devedesetpetogodišnji Cufo Selimović, najstariji Rom u Crnoj Gori, živi sa gluvonijemim sinom, u najtežoj bijedi i siromaštvu u beranskom naselju Donji Talum. Skoro potpuno slijep, on sjedi pored ledenog šporeta i ohlađenih, u rerni pečenih krompira "od jutros", i priželjkuje da mu neko ovih prohladnih aprilskih dana donese makar naramak drva.

"Ne tražim ništa. Malo hrane i drva. Ne mogu da podnesem hladnoću", kaže Cufo.

Zima se uvukla u staračke kosti, a sve mu češće na pamet pada neumitnost odlaska na drugi svijet. Dok sa teškoćama pokušava da se prisjeti svoga života u mladosti, njemu se oči pune suza tek na pomen majke Hate.

"Niko drugi, bratko, da se sjeti, da dođe i da nešto donese. Ni ti naši Romi iz Podgorice. Samo dođu kod mene kad treba da se glasa... A ’oće li brzo glasanje? Obećao mi onaj... da će mi dati nešto para. Ja onda zaokružim kako kažu svi komšije

"Gore su, na Gradinskom polju, u porodičnoj grobnici. I otac Zeko i majka, moja dobra majka..." kaže ovaj starac drhtavim glasom, kroz plač.

Već dvije decenije Cufo je skoro potpuno slijep. Na desnom oku može vidjeti tek dva, tri metra ispred sebe. Toliko da zna gdje da se spusti kada se umori od besciljnog lutanja gradskim ulicama, sa skijaškim, umjesto slijepačkog štapa u rukama.

Noge ga još uvijek dobro služe. Nedjeljom redovno odšeta na romsko groblje, udaljeno nekoliko kilometara od njegove trošne kuće.

"Odem na grob svojih roditelja i supruge Dese. Imali smo lijep život. Eh, mladosti, ljepote i radosti. Bliži se vrijeme da im se ja pridružim. Mislim, toplije će mi biti tamo, nego u ovoj propaloj kućici. Samo, brinem za svog sina Dragišu. Šta će on jadan i sam kada mene ne bude", kaže starac.

Cufo kazandžija

Sve dok ga je vid služio, Cufo je uspješno radio kao najbolji kazandžija u širem okruženju. Poznavali su ga svi, od Berana do Plava i Rožaja. Svuda je i do svakog, kome je trebalo, stizao.

"Sada ne mogu da radim, i to mi teško pada" priča Cufo.

Iako je učesnik rata 1941. godine, ovaj Rom nikada nije imao boračkih nadoknada ili privilegija. Danas živi od socijalne pomoći i raduje se svakom dolasku poštara na njegova vrata. Toga dana za njega je praznik, sa čitavih šezdeset i tri eura u ruci.

"Zapamtio sam dobro Peka Dapčevića i druga Tita. Gledao sam ih na bijelim konjima. Umro Tito, umrla penzija. Niko me se više ne sjeća. Kuku meni za Titom", podvikuje Cufo.

Na njegovoj ličnoj karti, sa fotografijom na kojoj ga je teško prepoznati, još uvijek piše Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Izdata posljednji put 1982. godine u Ivangradu. Drugu ne želi da vadi. Ova pohabana sa svih strana prirasla mu je za srce. Na njoj je datum rođenja, 12. mart 1917, mada oni koji ga poznaju tvrde da je Cufo još stariji.

Izrodio je ovaj Rom još četvoro djece, ali su svi po inostranstvu i kaže da su njega i Dragišu potpuno zaboravili. Ni ova trošna kućica u kojoj žive nije njihova. Dale su im komšije. Njih dvojica su u jednoj sobi, sa jednim krevetom i još jednim dušekom na podu. I samo još šporet, ručne izrade. Nema polica ni namještaja. U plafonu, pored sulundara, zjapi rupa, a na sobnim vratima najloni umjesto stakla.

"Zapamtio sam dobro Peka Dapčevića i druga Tita. Gledao sam ih na bijelim konjima. Umro Tito, umrla penzija. Niko me se više ne sjeća. Kuku meni za Titom"

"Duva sa svih strana. Zimus je snijeg srušio krov nad jednim dijelom kućice", priča Cufo.

Priskočili su u pomoć aktivisti Crvenog krsta, koji jedini na njega paze. Spasili su jednu prostoriju. Vode nije bilo ni prije. Ni kupatila. Ni sudopere. Nema ni sada, a rado bi da nam skuva kafu.

"Niko drugi, bratko, da se sjeti, da dođe i da nešto donese. Ni ti naši Romi iz Podgorice. Samo dođu kod mene kad treba da se glasa... A ’oće li brzo glasanje? Obećao mi onaj... da će mi dati nešto para. Ja onda zaokružim kako kažu svi komšije", priča Cufo.

Iako se bliži stotoj godini, ovaj Rom je još vitalan i stabilan. Nije ga lako uhvatiti na jednom mjestu. Lagano ujutru odšeta do grada, sa prepoznatljivim vojničkim ruksakom na leđima i sa ispruženom rukom. Prinuđen da moli za "jek euro" i koru hljeba. Po neko ga svrati na kafu i čašicu ljute.

Onda se dogodi da izgubi orijentaciju i da ne zna gdje se našao. Stane i pita prolaznike - "gdje je Talum?". Kada mu dobri ljudi pokažu pravac, on krene nazad prema kući, sitnim i sporim korakom, nogu pred nogu.

"Volio bih samo da mi operišu ovo desno oko. Da vratim vid i da se još malo nagledam svijeta prije nego se preselim na Gradinsko polje", poručio je Cufo Selimović, najstariji Rom u Crnoj Gori.

( Tufik Softić )