Sjećanje na logoraške dane: Bilo je teško, ali smo bili složni i hrabri

Nedavni tekst u „Vijestima“ o polaganju vijenaca na stratište crnogorskih interniraca u bivšem koncentracionom logoru u gradu Kampelo sul Klituno u italijanskoj regiji Umbrija, sa posebnom pažnjom je iščitao Baranin Branko Pavićević.

Sugrađanima poznatiji po nadimku Branko Kuč, ovaj vitalni starac trenutno je jedini živi logoraš iz Bara koji je bio zatočen u tom konc-logoru.

"Uhapsili su me Italijani krajem 1942. sa još desetak momaka iz Bara, pod sumnjom da smo saradnici partizanskog pokreta. U toj grupi su bili sada pokojni Đuro Vojvodić, poslijeratni general vazduhoplovstva, Dušan Čalović.... Prvo su nas držali u zatvoru u zgradi Načelstva pod Volujicom, a onda smo prebačeni u barski logor na Topolici, kod sadašnje „Agave“. Juna 1943, interniraju nas oko dvije stotine iz Barskog logora brodom za Italiju. „Doček“ u Bariju je bio veoma neugodan, ljudi, naročito oni kojima je neko iz rodbine poginuo u uniformi italijanske vojske u Crnoj Gori, gađali su nas kamenjem, pljuvali, psovali, vikali „Ubijte te životinje i bandite“", prisjeća se Pavićević, po struci pravnik.

Sagovornik “Vijesti”, rođen 1925. dobro podnosi breme godina, jedini problem je sluh zbog čega je intervju za “Vijesti“ silom prilika bio dostupan svakom gostu u „Las Ramblasu“, no, niko se nije naljutio zbog „povišenog“ tona jer je Brankova priča bila zaista zanimljiva i neobična.

"Davali su nam veoma slabu hranu, ko bi našao dva zrna pasulja ili oriza u činiji, bio je srećan kao da je dobitnik na lutriji"

"Stižemo ubrzo nas dvije stotine Crnogoraca u Kampelo, gdje su do tada držali zatočene britanske vojnike, zato je logor i bio uređen po međunarodnim standardima. Nije bilo maslina koje su sada na tom mjestu, bila je to gola poljana u podnožju brda, a usred logora su bila dva hrasta čija je kora bila oguljena, skidana je da bi se nalagala vatra za pečenje žireva da bi se logoraši nekako prehranili. Davali su nam veoma slabu hranu, ko bi našao dva zrna pasulja ili oriza u činiji, bio je srećan kao da je dobitnik na lutriji. Zato je i sva sreća da smo kratko bili u logoru, samo do septembra iste godine kada je Italija kapitulirala. Ne mogu zaboraviti prvi dan u logoru, odmah su nas napale nekakve buve, sve su nam košulje bile crne od njih, pa su nas strpali u šatore za dezinfekciju gdje su nas naprašili", prisjeća se logoraških dana sagovornik „Vijesti“.

Straha nije bilo

Nije, veli, bilo straha, jer su to sve bili iskusni i prekaljeni ljudi, a mlađi od Branka bio je samo Petar Dedić koji je preminuo prije nekoliko godina.

"Italijani nas u logoru nijesu maltretirali, fer su postupali prema nama, iako su stražu držali crnokošuljaši. Pred kraj ljeta je bio pokušaj bjekstva, kroz žicu su pobjegla sedmorica zatvorenika, no, osmi se zapleo u žicu pa je akcija propala, mi ostali smo morali da se povučemo. Onda se stvari početkom septembra ubrzavaju, prvo pada fašizam u Italiji, vlast preuzima kralj Vitorio Emanuele koji smiče Musolinija, a dva dana kasnije Italija kapitulira. Više nije bilo čekanja, već sjutradan se krenulo u proboj iz logora. Danilo Đuranović iz Gluhog Dola iz Crmnice je sjekirom razbio drvena vrata kampa i mi smo krenuli vani. Vojnici su govorili da će pucati uperivši puške u nas, mi smo im još glasnije prijetili da ćemo ih sve pobiti ako ijednom od nas padne dlaka sa glave! Iz uglova su zapraštali mitraljezi, ipak, stražari su pucali u vazduh, ne u nas", evocira do tada najuzbudljiviji trenutak u svom životu Pavićević.

Nakon proboja iz logora, Crnogorci bježe u brdo poviše Kampela, a potom se razbijaju u manje grupe. Vijećalo se, prisjeća se Branko, što da se radi i na koju stranu da se pođe - na sjever Italije, gdje su bili partizani, ili prema Bariju gdje su saveznici jurišali na njemačke položaje.

"Nas dvadesetak Barana koji smo pobjegli iz Kampela i iz drugog umbrijskog logora Kolfiorito, obreli smo se u ozidanoj planinskoj postaji za stoku blizu rijeke Peskare. Ostali smo tamo sve do novembra 1943, išli smo kod seljaka po hranu, davali su nam hljeba, sira, pršute. I tada i kasnije, upoznao sam drugo lice Italije od onog koje nas je dočekalo u Bariju. Svidio mi se njihov narod, ima dobro srce i dobroćudan je, nijesu svi bili fašisti, naročito ne ljudi van gradova koji su brinuli o nama. Svugdje su nas nakon bjekstva zvali „povero filjo“, u prevodu - jadni sinovi", nastavlja bivši internirac iz Kampela.

Drugarstvo se ne može zaboraviti

No, u ovoj planini ispod Gran Sasa nije se moglo dugo ostati: blizu njihovog skrovišta stalno su tutnjali njemački transporti vojske i tehnike, „strahovali smo da nas ne otkriju“.

"Iako su se drugi tome suprotstavljali, riješio sam da sam nastavim prema jugu. Jeste bio veliki rizik da se odvojim od grupe, no nijesam se bojao, krenuo sam, a onda mi se nakon 200 metara pridružio i Spaso Mijović, predratni šef pošte u Baru. Bilo je svega na tom putešestviju, no ipak smo uspjeli da se dohvatimo Barija i stupimo u kontakt sa savezničkim trupama ", zaključuje italijansku logorašku storiju Branko Kuč.

O svojim bivšim saborcima i sapatnicima Pavićević priča sa velikim pijetetom

O svojim bivšim saborcima i sapatnicima Pavićević priča sa velikim pijetetom. Za Danila Đuranovića koji je poveo juriš na italijanske stražare, a koji je inače umro prije nekoliko godina, kaže da je bio veliki junak. Autoritet za sve u logoru bio je Branko Nilević, docnije predsjednik Opštine Titograd, „vrlo sposoban čovjek“.

"Ne mogu zaboraviti naše drugarstvo tada, mene je još iz barskog logora štitio moj Kuč Jovan Prelević, šnajder i predratni komunista iz Ulcinja. Ne znam da li je više iko od tih ljudi živ, mi logoraši iz Kampela se poslije rata nikada nijesmo sastali. Logoraškim danima sam se nakratko vratio pretprošle godine kada je u Bar došao profesor istorije Renato Nardeli iz Umbrije koji prikuplja građu o tim događajima, tada sam pričao i prevodio", naveo je Pavićević.

Partizanski padobranac

Branko Kuč je u Baru poznat i po tome što je bio vojnik prvog partizanskog padobranskog bataljona koji su u Italiji 1944. od jugoslovenskih interniraca formirali Britanci. Nakon obuke u Gravini kod Barija, gdje je Branko imao 34 skoka iz „Dakote“, bataljon je prebačen brodom do Dubrovnika u decembru 1944, a onda su padobranci pješice prevalili put preko Hercegovine, Nikšića, Podgorice, sve do Peći! Bataljon je upućen potom na Bežanijsku Kosu, pa u Ečku u Vojvodinu, gdje je Branko i demobilisan 29. novembra 1945.

"Kad smo došli u Bari, Englezi su pitali – ko hoće u kraljevu vojsku, ide u Egipat, ko hoće u partizane, ostaje ovdje. Ja sam se kao član SKOJ-a odmah dobrovoljno prijavio u padobrance, gdje sam bio radio-telegrafista", priča krepki Pavićević.

"Kad smo došli u Bari, Englezi su pitali – ko hoće u kraljevu vojsku, ide u Egipat, ko hoće u partizane, ostaje ovdje"

Bogata karijera

Poslije 1945, Pavićević je u Zagrebu prvo okončao Partizansku gimnaziju „Maršal Tito“, a potom diplomirao prvo na Poljoprivrednom, pa zatim i na Pravnom fakultetu, na kojem je docnije magistrirao pomorsko pravo.

Radnu karijeriju počeo je kao direktor Doma učenika u privredi u Zagrebu, a zatim je bio direktor Doma za besprizornike - sa 120 maloljetnih delinkvenata u Bežanecu kod Zagreba.

U rodni grad se vratio 1960, bio pravni savjetnik Luke Bar i Lučke kapetanije, a nakon čitave decenije rukovođenja u „Montenegrokomercu“ otišao je 1986. u penziju. Ima status borca NOB-a od 1941.

Galerija

( Radomir Petrić )