Kako se danas živi u Bengaziju: Ne žale za Gadafijem, ali žele čvrstu ruku

Sjedeći u lokalu pored mjesta gdje je prije osam godina protestima protiv Muamera Gadafijapočela libijska revolucija, Miftah Atluba ne žali za diktatorom. Međutim, poput mnogih u Bengaziju, koji su umorni nakon tri godine uličnih borbi u kojima su uništene cijele četvrti, ovaj 45-godišnjak smatra da je vrijeme za povratak na stari način upravljanja.

„Muamer je morao da ode, ali demokratija nije dala rezultate u Libiji“, kazao je on za Rojters ispijajući kafu u jednoj od rijetkih zgrada koje su još uvijek čitave u gradskom centru gdje je od 2014. do 2017. godine bjesnio rat između snaga Kalifa Haftara, generala koji se okrenuo protiv Gadafija, i njegovih većinski islamističkih protivnika.

Atlubin lokal je oštećen, ali je zgrada preživjela, za razliku od susjedne zgrade suda gdje su se u februaru 2011. godine okupljale porodice političkih zatvorenika i zahtijevale njihovo oslobađanje, što je izazvalo ustanak u kojem je zbačen Gadafi.

„Imali smo haos i terorizam. Sada nam je potrebna vojna uprava kako bismo izgradili državu“, kazao je Atluba.

Rojters navodi da Ujedinjene nacije žele da održe nacionalnu konferenciju u okviru priprema za izbore i ujedinjenje zemlje koja se nalazi na najvećim naftnim rezervama u Africi i proizvodi malo manje od milion barela dnevno.

Trenutno politička kontrola u Libiji je podijeljena na dva suprotstavljena plemena, naoružanih grupa pa čak i administracija. Istok ima svoju vladu, koja se protivi vlastima u Tripoliju koje podržavaju UN.

Međutim, ožiljci rata u Bengaziju pokazuju koliko je teško pomiriti dva suprotstavljena tabora – bivše vojnike i plemenske pripadnike na istoku Libije sa islamistima i urbanom elitom na zapadu zemlje.

Slike ozbiljnog Haftara u uniformi nalaze se svuda na ulicama Bengazija od kako je njegova Libijska nacionalna armija (LNA) istjerala neprijatelje.

Mnoge Haftarove pristalice ne vide svrhu u pomirenju sa protivnicima, koje nazivaju „teroristima“ ili „muslimanskom braćom“.

To ne ostavlja puno prostora za umjerenjake koji vjeruju da Libija može da postane građanske država u kojoj vojska neće imati dominantnu ulogu. „U Bengaziju, većina ljudi vam ne bi dozvolila da kritikujete vojsku jer su oni platili žestoku cijenu“, kazao je Džamal Falah, aktivista, govoreći o Haftarovim snagama i borbama koje su vodili.

Falah pokušava da organizuje forum za Libijce iz raznih regiona kako bi razgovarali o političkom rješenju koje ne uključuje Ujedinjene nacije. On želi da uključi ljude na istoku koji kažu da su UN naklonjene islamistima. Međutim, mnoge pristalice LNA su skeptične povodom dijaloga. Više ih ohrabruje vojna ofanziva na jugu, gdje je Haftar doveo u pitanje vladu u Tripoliju preuzevši kontrolu nad glavnim gradom regiona i najvećim naftnim poljem.

Pojedini smatraju da bi 75-godišnji general trebalo da naredi svojim trupama da se upute ka Tripoliju i da ne čeka izbore. „Vojska je obezbijedila istok i, hvala bogu, južnom ofanzivom sada drži i jug“, kazao je Favzija al Furdžani, poslovni lider koji je iz Haftarovog plemena. „Kako možete održati izbore na zapadu kada tamo vladaju milicije?“.

Međutim zasada je malo je vjerovatno da će Haftar krenuti ka zapadu pošto su njegove snage već zauzete na jugu. U svakom slučaju suočili bi se sa otporom u Tripoliju i drugim gradovima na zapadu Libije, gdje na Haftara mnogi gledaju kao na novog Gadafija.

Na pitanje Rojtersa o mogućoj novoj ofanzivi prema Tripoliju, portparol LNA Ahmed Mismari je kratko kazao: „Vojska (LNA) je zadužena za zaštitu cijele Libije“. On je rekao da vojska podržava ideju izbora, ali da ne vidi šansu za pomirenje sa borcima koji su se borili protiv LNA.

Bengazi je bio prvi libijski grad koji se pobunio, u februaru 2011, jer je Gadafi istok kažnjavao za nelojalnost tako što ga je suštinski zanemarivao tokom 42 godine na vlasti.

I dok je u Tripoliju bilo relativno stabilno tokom dvije godine pošto je Gadafi ubijen, stvari su krenule nizbrdo u Bengaziju kada su počeli sukobi suprotstavljenih tabora.

Do 2012, veći dio grada je bio praktično bez zaštite a zastave Al Kaide vijorile su se na pojedinim kontrolnim punktovima. Ambasadora Sjedinjenih Država ubili su islamski ekstremisti.

Haftar je okupio stare drugove iz vojske i proglasio rat islamistima, u kojem je i pobijedio u novembru 2017.

Od tada život u Bengaziju se poboljšao. Kritičari kažu da je Haftar oživio staru policijsku državu a da su njegove pristalice otele imovinu protivnika koji su pobjegli u zapadnu Libiju, što zvaničnici odbacuju.

Međutim stanovnici uživaju u noćnim kupovinama, pozorišta su ponovo otvorena, nestašice goriva su stvar prošlosti. Bengazi je, međutim, podijeljen oko toga koliko moći treba da ima Haftar.

Pristalice ga zovu „mušir“, ili feldmaršal, što je titula koju dodjeljuje zapadni parlament. Smatraju ga kandidatom za eventualne predsjednuičke izbore.

„Jedino Kalifa Haftara mogu da vidim kao predsjednika. On je izgradio državu“, kazao je Rojters Atluba, vlasnik kafića.

Sa druge strane, pojedini aktivisti koji su pozdravili Haftarovu vojnu pobjedu sada žele civilnog lidera. Oprezni su u pružanju podrške „džeišu“ (vojsci), kako zovu LNA.

„Nijesam spreman da se odreknem građanske države“, kazao je advokat koji se predstavio kao Esam. Vojska nam je potrebna kao i svakoj drugoj državi. Ali ne smije imati političku ulogu“, kazao je on.

Haftaru ide na ruku istorijska podjela između istoka i zapada – odvojeni regioni prije libijske nezavisnosti 1951. – koja se proteklih godina žestoko produbila.

Njegove snage zavise od plemenskih saveza u istočnoj Libiji. Dosegli su i do zapada, gdje su pojedini izrazili podršku Haftaru, ali njihova baza ostaje na istoku.

LNA je takođe privukla pristalice „federalističkog“ pokreta, koji od 2011. godine vodi kampanju kako bi dobio veću moć na istoku, gdje se nalazi većina libijske nafte.

Ratna razaranja su stvorila osjećaj zanemarivanja u Bengaziju budući da nema novca za obnovu. Najmanje 10 000 stambenih zgrada i drugih lokacija poput luke i studentskog doma su oštećeni ili uništeni, navodi Rojters.

Centralna banka, koja se nalazi u Tripoliju, imala je skoro 75 milijardi dolara stranih rezervi ali šalje malo novca istočnoj vladi, sarađujući samo sa međunarodno priznatom administracijom u Tripoliju. Mnogi stanovnici Bengazija izgubili su strpljenje sa političarima i okreću se vojsci.

„Obnovio sam radnju, koja je bila jako oštećena, bez ikakve pomoći vlade“, kazao je Anis Tadžuri, koji je upravo ponovo otvorio prodavnicu vjenčanica na staroj pijaci u Bengaziju, koja je do skoro bila pretvorena u ratnu zonu.

On smatra da je Libiji potreban snažni nacionalni lider: „Demokratija kakvu smo imali od 2011. ne funkcioniše. Mi smo plemensko društvo“.

U Tunisu nije potrebna specijalna dozvola za pivo

Stanovnici Bengazija testiraju granice nove vlasti i pokušavaju da utvrde koliko daleko smiju da idu.

U jednom pozorištu glumci su se dotakli korupcije i pada javnih službi igrajući Libijce koji moraju da idu u Tunis na liječenje ali ne mogu da dobiju karte jer su zvaničnici podmitili zaposlene na aerodromu kako bi oni dobili mjesta u krcatim avionima.

Na meti kritika u predstavi nije vojska, ali jesu konzervativci koji podržavaju LNA.

Kada jedan Libijac konačno stugne u liberalniji Tunis, njega sunarodnik kritikuje zbog toga što pije pivo, on mu uzvraća uz odobravanje publike: „U Tunisu ti nije potrebno specijalno odobrenje da popiješ piće“.

( Nada Bogetić )