Fabrike na kilo

Izreka “kolje vola za kilo mesa” u Crnoj Gori ima i moderniju varijaciju: “kolje” fabriku za kilo (neka bude tona) starog željeza. Mrzi me da nabrajam “preklane” fabrike po miloj nam otadžbini. Njihove konstrukcije, mašine i oprema su prva klasa čeličnog otpada. Tona, i do trista dolara. Kupaca ne fali. Naši “strateški planeri” su pametno razmišljali da se potonja izreže Željezara, a do tada da se u njoj izgori i poslJednji komad željeza, čak i onaj izvađen među dukljanskim iskopinama. (Ostaje samo da se vidi što će Savo Bačić učinjeti sa Obodom).

Isti rukopis onoga što je naredio “istrijebite koze da biste radili u fabrikama”, sada je naredio “istrijebite fabrike da biste čuvali koze”. Poslušni Crnogorci! Čobana bi se i našlo, ali đe su koze. Ako ih kako i dobavimo, mogli bismo razviti manufakturu da od kozjih rogova pravimo svijeće, kako bismo što bolje osvijetlili našu, evidentno, blistavu budućnost.

Sudbinu velike većine crnogorskih fabrika doživjela je i Primorka iz Starog Bara, koja je, eto, ognjem izgorjela i prije nego što je stigla do kakve visoke peći. Naša stara dobra Primorka. Nekada, prava fabrika. Ljepotica! Koliko li je gladnih nahranila, kućom okućila, ljudima učinila, ljubavi rodila.

Gospodstveni Marići iz Kolašina (M. Đilas, “Besudna zemlja”) sagradili su na istom mjestu svoju fabriku za preradu maslina (i još ponečega) prije Drugog svjetskog rata. Nijesu je predugo koristili. Nacionalizacija, i fabrika nije više njihova. Znam, nije im bilo lako. Kao i svakome ko ima ideju (viziju), realizuje je, a onda mu to sruše – otmu. Za veću njihovu muku, živjeli su u blizini.

Ipak, fabrika se razvijala. U početku na bazi sirovina iz neposrednog okruženja (masline, voće, povrće, ljekovito bilje – ekstrakcija), a kasnije prerada suncokreta i proizvodnja ulja, da bi se proizvodni asortiman zaokružio sa proizvodnjom sokova, sirupa, hljeba i peciva. Sedam hiljada tona ulja “ćilibar” – godišnje, hiljade hektolitara sokova i sirupa, punionica “koka-kole”, jedina do Beograda. Drugi hljeb se kupovao samo kada “prođe” Primorkin. Bar je imao zvaničnog svjetskog šampiona – “sok od nara”. Skladišta, hladnjača, maloprodajni objekti. Nosilac razvoja i poljoprivrede (otkup pomorandži, mandarina, pitomog i divljeg nara). Fabriku za punjenje vode iz Zaljeva pred početak realizacije.

Bila je to zvanična voda na samitu UNKTAD-u u Beogradu 80-ih. Hiljadu i dvjesta zaposlenih, koji su znali svoj posao. Kolektiv!

Tad zagrmje iz vedra neba. Novom razvojnom filozofijom, tranzicijom, transformacijama, znajući kako, odlučili su da živimo bolje. I, tu smo gdje jesmo. Rasprodajom objekata, van “jezgra” firme, a ubrzo i samog “jezgra”, Primorke više nema. I zaposlenih skoro da nema. Ispeče se po malo (još uvijek odličnog) hljeba, a do kad’ će ne znamo. Ili znamo. Onakva fabrika, onakva firma. Baš kao da je svih ovih dvadeset godina gorjela u sebi, prije neki dan pokuljao je ogroman stub crnog dima, visoko u nebo. Gori Primorka! “Izgorjela je odavno”, reče neko.

A, bogami, je i koštala. Uloženo je tamo i dosta opštinskih para, kao i u hotele Princess i Sozina, robnu kuću Izbor, Centrojadran, Bar bilje, PTT-centralu, Marinu, Rumijatrans, Put i mnoge druge. Sve rasprodato za sitnu paru, a Opštini ni centa. Zašto je to prodato? Šta piše u tim ugovorima o privatizaciji? Da li su i “kupci” nudili i očekivali baš ovo što se desilo sa nekada moćnim barskim preduzećima. Prekookeanska je uništena i bez privatizacije.

Ajkula i nobelovca, koji bi ispao iz čamca, “mjeri” prema težini “žive vage”. Naše privatizacione ajkule svoj tranzicioni plijen najčešće mjere prema kvadratima objekata i zemljišta, rjeđe prema zakupnini u “viđenom stanju”, a radnici, koliko god stručni u branši gdje su proveli svoje najbolje godine, su samo teret i smetnja da se fizičke veličine pretvore u novac, po pravilu desetinama puta veći od uloženog.

Zna li još neko koliko je koštala luka Bar. Koliko joj je prostora ustupljeno i čitav jedan grad porušen za njeno širenje. Koliko je to miliona eura i hiljada kvadrata po zaposlenom. Kako sada izgleda, tamo će na posao dolaziti jedva petsto radnika. Neće se moći međusobno dozvati u tom ogromnom prostoru.

Koliko je hiljada manje zaposlenih u barskim privrednim preduzećima danas nego što je bilo 1989. Koliki je izgubljeni BDP. (Makar pola autoputa). Gdje zaposliti dijete, a da to nije prodavnica ili kafana. Od čega živjeti? Što je saglediva perspektiva?

Sadašnji premijer ima alibi. Jer, Bar jeste izgrađen prije nego što je on stasao, ali je i zanemoćao prije nego što je on počeo da “pokriva” važnije funkcije. Traži konkretne predloge, a ne samo kritikovanje postojećeg stanja. S pravom.

Moram podsjetiti da je Bar imao ljude vizionare i pregaoce da te vizije realizuju. Makar od 1960. kada su u Bar, “po zadatku” došli Ljubo Marković i Marko Orlandić i to svega nekoliko godina. Tada je počela intenzivnija izgradnja luke, osnovane su Prekookeanska, Rumijatrans, objedinjeno trgovinsko preduzeće Izbor. Bar se i u katastrofalnom zemljotresu 1979. i kasnije u obnovi “najbolje snašao” i 1989. imao moćnu privredu, bez “gubitaša”, sa jasnom perspektivom. Opština skoro bez stvarno nezaposlenih. Nije bilo “uvezene” pameti. Jesu dolazili “ljudi sa strane”. Ali kao pripravnici, koji su svoju punu stručnu i svaku drugu afirmaciju stekli u Baru. Bar je bio otvoren grad. Ipak, glavni oslonac je bio na “domaćim snagama”. Danas?

Ljudi su polazište i pretpostavka svega dobrog (i lošeg). Samo u posljednjih deset godina mladim ljudima iz Bara, studentima čija je prosječna ocjena preko 9, dodijeljene su 752 godišnje stipendije, a korisnika je bilo preko 400. Gdje su ti ljudi? Šta rade?

Mislim da je danas najveća i najbrža razvojna šansa Bara stavljanje u funkciju, ili bolje korišćenje, onih kapaciteta koji su izrađeni do 1989. Postoje objekti sa potrebnom infrastrukturom, nadam se i dijelom opreme, ali, svakako, opremu treba obnoviti i osavremeniti. Neiskorišćeni, “umrtvljeni” kapital je nekoliko stotina miliona eura. To bi značilo da ugovore o privatizaciji treba preispitati.

Najbolje bi bilo kada bi “kupci” sami osmislili da stave u potpunu funkciju preduzeća koja su kupili, ali to je, za većinu, malo vjerovatno, kada to nijesu uradili za proteklih desetak godina.

Trebalo bi zaustaviti postupak dalje rasprodaje lučkih kapaciteta, a luku Bar integrisati u jedinstveno preduzeće sa jednim rukovodstvom i drugačijom organizacijom. Ovo što prije, jer su negativni efekti podijeljenosti luke veliki i višestruki.

Ako već moramo da trpimo Zakon o lukama, lučku upravu vratiti “doma”, u Bar, i organizovati je da radi poslove predviđene Zakonom.

Sve oči Crne Gore uprte su u “ulazak u Evropu”. Slažem se da je to bitno, ali mi imamo i važnija posla. Naša privreda, sa ili bez svjetske ekonomske krize, ne može izdežati ovoliku potrošnju. Posljedica je vrlo brzo uvećanje državnog i ukupnog duga. Taj problem se neće riješiti agendama ili sličnim ad hoc dokumentima. Potrebna je “dublja” analiza i adekvatne mjere. Nešto kao privredna reforma. Biće bolno, ali ljekovito. Valjda i zbog toga postoji Vlada, ali i univerziteti i akademije. Ako nešto i ne znamo, ima ko zna.

I još nešto. Možda će mladi ljudi više voljeti partije na vlasti ako im učlanjenje ne bude uslov za zaposlenje i napredak bilo koje vrste.

( Miloš Šušter )