Andi pod nogama Markovića: "Naših planina nema niđe na svijetu"

Mojkovčanin Dražen Marković, član tamošnjeg Planinarsko-smučarskog društva “Džambas”, nedavno je stajao na četiri vrha južnoameričkog planinskog masiva Andi.

U trinaestočlanoj ekipi planinara iz Srbije, Makedonije i Crne Gore, koju je predvodio Zoran Pavlović iz Predejana, osim Markovića bio je još jedan Crnogorac - Aleksandar Sale Patrić iz Vršca, član nikšićkog Planinarsko-smučarskog društva “Javorak”.

Tokom ekspedicije obišli su drevni grad Inka i vrh Maču Pikču, Dugine planine, grad Arkipu, popeli se na vulkanske vrhove, obišli jezero Titikaka, na granici Perua i Bolivije.

Marković je za “Vijesti” ispričao da sva četiri vrha pripadaju najvećem lancu planina - Andima. Uprkos ljepoti koju je vidio i doživio, kaže da “naših planina nema niđe na svijetu”.

Ekspedicija je trajala od 13. do 28. aprila, a planinari iz “jugoslovenske” ekipe popeli su se na vrhove Maču Pikču (3.061m), Vinikunka (5.150 m), El Misti (5.822 m) i Čačani (6.075 m).

Mojkovčanin je ispričao da su odmah po dolasku, 16. aprila, krenuli ka vrhu Maču Pikču.

“Spojili smo turistički obilazak i prvi aklimazizacioni uspon. Taj lokalitet dnevno posjeti hiljadu ljudi, ali zbog gužve i napora samo 120 dobije dozvolu da penje vrh. Visinska razlika koju je potrebno savladati od podnožja do vrha je 1.200 metara, koje prelazite stepenicama kroz džnglu”, objašnjava Marković.

Ispričao je da su, dva dana kasnije, u sklopu aklimatizacije popeli i jedan vrh na “Duginim Planinama” - Vinikuka.

“Od svih on je vizuelno najljepši. Voda je godinama, postepeno spirala zemlju sa vrhova, i ukazali su se razni minerali i rude... koji svojim spektrom boja izgledaju kao duga, tako su i dobile naziv. Nakon te aklimatizacije krenuli smo ka Arikipi, gradu iz kojeg smo peli dva vrha vulkanskog porijekla. Zbog dobro odrađene aklimatizacije, bilo nam je potrebno dan i po da se popnemo na vrh El Misti, visok 5.822 metra”, rekao je Marković.

Nakon tog uspona imali su trodnevni odmor na jezeru Titikaka, a potom se 24. aprila uputili ka vulkanskim vrhovima.

Marković objašnjava da su se džipovima odvezli do određene tačke, a odatle se sa punim rančevima uputili prema baznom kampu.

“Ukupna visinska razlika koju smo prešli je bila preko 2.500 metara. Završni uspon počeo je u dva sata poslije ponoći, i trajao je preko sedam sati. Za to vrijeme savladali smo visinsku razliku od preko 1.350 metara. To je planina na kojoj je definitivno ostaje bez daha - od ljepote, razrađenog vazduha i veoma napornog uspona. Teren je kombinacija stijena, vulkanske prašine, leda i snijega. Dodatni napor predstavljao je veliki procenat sumpora koji se osjeća u vazduhu”, priča Marković.

Uspješni mojkovački planinar ističe da su oko 9 sati izjutra stajali na vrhu El Misti i kao nagradu za trud dobili neprocjenjiv pogled sa vrha.

“Temperatura se spuštala i do 15 podioka ispod nule, ali nam nije smetala hladnoća jer smo uživali u fantastičnom pogledu. Sišli smo u bazni kamp i nakon jednog dana odmora, vrlo motivisani krenuli prema baznom kampu Čačanija koji se nalazi na visini od 5.100 metara. Stigli smo oko 14 sati, a već u dva sata poslije ponoći krenuli i ka tom vrhu. Izlazak na Čačani za mene je bio pomjeranje granica, jer je najveća visina na kojoj sam se do tada nalazio bila 5.642 metra, odnosno najveći vrh Evrope, Zapadni Elbrus. I za taj uspon trebalo nam je sedam sati hoda, nakon čega smo se svi našli na vrhu, radosni i ponosni jedni na druge zbog uspjeha. Ni tu nije bila veća temperatura od one koja nas je sačekala na vrhu El Misti, ali nijesmo osjećali hladnoću”, rekao je Marković.

Planinar, koji crnogorski zastavu godinama iznosi na svjetske vrhove, kazao je da niko od ekipe nije imao nikakavih zdravstvenih problema. Nijesu im smetali razrijeđen vazduh i specifična klima. Marković je prošlog ljeta stajao na najvećem vrhu Evrope, a pred njim su visočije planove.

Objašnjava da je najvažnije konstatno biti u planinama, i da crnogorske, na kojima je svakog vikenda, ne bi mijanjao ni za jedne druge na zemaljskoj kugli.

“Mnogi potcjenjuju naše planine, ali zimi su one mnogo teže nego pojedini alpski vrhovi koji se penju ljeti. Moja ljubav prema planini počela je davno, na Bjelasici ispod koje sam rođen. Iako svi mi stremimo ka većim visinama ne razumijem da neko može više voljeti odlaske na druge planine. Naše planine nam moraju biti baza za pripreme” kazao je Marković.

Petra, najljepši poklon

Dan nakon što je završio ekspediciju, Marković je ipak dobio najlepši poklon - kćerku Petru.

“Uprkos svim ljepotama koje sam doživio, najljepše što me sačekalo po povratku iz Perua je kćerka Petra, koju mi je poklonila Sandra, moja ljubav. Bukvalno sam iz aviona otišao u bolnicu. Ljepši poklon nijesam mogao da dobijem”, kazao je on.

Patrić: Čast je na vrh iznijeti zastavu Crne Gore i Javorka

Vrščanin Aleksandar Patrić jedan je od najuspješnijih planinara iz Srbije. Ipak, svaki slobodan vikend provodi na Komovima, a na svjetske vrhove ne ide bez crnogorske zastave.

“Porijeklom sam Bjelopavlić, član sam nikšićkog “Javorka” i Crna Gora je u mom srcu. Zastava će uvijek biti sa mnom na vrhovima, jer je čast i ponos biti član PSD “Javorak” i iznijeti zastavu Crne Gore i tog kluba na visini većoj od 6.000 metara”, rekao je Patrić.

Džambasov lik ponosno nosim na planinske vrhove

Marković ističe da je ponosan što je član mojkovačkog kluba koji nosi ime legendarnog planinara, fotografa, glumca, kaskadera - Dušana Bulatovića Džambasa.

“Oni koji su ga znali, znaju i ko je bio. Oni koji nisu imali tu privilegiju da ga upoznaju mogu mnogo čuti i pročitati o njemu. Zapisano je da je bio dobričina, neumorni putnik, avanturista koji je putovao Evropom stalno otkrivajući ljepote i tajne planina. Bio je veliki drug, čovjek, prijatelj i ponosan sam što sam član kluba na čijoj je zastavi upravo njegov lik”, rekao je Marković.

Galerija

( Jelena Jovanović )