Boris Lješković (DST): Spavali smo na podu i dijelili pola hljeba

Crna Gora svakako nije poznata kao zemlja sa velikim brojem rok bendova, a još manje je onih koji su uspjeli da istraju godinama uprkos svim nepovoljnim faktorima. Zato je priča o D.S.T.-u pravo malo čudo, koje nikšićkim pankerima omogućava mjesto među legendama.

Nakon četiri studijska albuma i ogromnog broja koncerata iza sebe, svirkom u podgoričkom Montenegro pabu, zakazanom za večeras u 22h (ulaz će koštati tri eura), bend će obilježiti jubilej - 20 godina postojanja. Ipak, frontmen ovog sastava Boris Lješković u razgovoru za “Vijesti” kaže da će prava proslava uslijediti tek na ljeto.

On je otkrio i da će njihova vjerna publika u večeras imati priliku da čuje dvije nove pjesme, koje će se naći na sljedećem albumu nikšićkih pankera.

Da li ćete 20 godina postojanja obilježiti i novim albumom?

Pripremili smo sve, tekstove i muziku, ali je problem finansijske prirode. Daćemo sve od sebe, ali trenutno je kao što znate teška kriza svuda, ne možemo očekivati pomoć sponzora i oslonjeni smo sami na sebe. Dakle, što zaradimo od svirki, ulažemo u snimanje, tako da ako ne bude album, sigurno će biti bar tri-četiri nove pjesme objavljene u toku ove godine.

Bend je nastao u teškim vremenima, u doba ratova i inflacije. Da li ste očekivali tada da ćete ovoliko trajati?

Sve što smo radili ovih godina radili smo dušom i srcem. Mi smo bend koji ne svira toliko često, mjesečno u prosjeku možda tri-četiri koncerta, ali to radimo srcem i to nas je i održalo svih ovih godina. Kada se vratim u prošlost - kako smo nastali, kako smo teško radili i koliko je teško bilo uopšte u onim ratnim godinama ući u studio i snimiti album - spavali smo na podu i dijelili pola hljeba na dan da bismo snimili pjesme - shvatam da kad se čovjek iskali u tako teškom vremenu i istraje, onda nam ovo danas ne predstavlja problem.

Kada se osvrenete za sobom, da li ste zadovoljni onim što vidite? Postoji li nešto što niste uspjeli da postignete do sada, a željeli ste?

Sve ima svoje mane i prednosti. Nekada nismo imali uslove da snimamo u kvalitetnom studiju. Morali smo cijeli album da snimimo za jedan dan, a danas bendovi imaju mogućnost da cijeli dan rade samo na jednoj pjesmi. Postoji žal za normalnim uslovima tada, jer se, naravno, na starim snimcima mogu osjetiti pomenuti nedostaci. Ali opet, prednost je u tome što smo bili motivisani da na koncertima prikažemo pravo lice. Po tome smo i postali prepoznatljivi, jer mi smo bend koji ne snima često upravo zbog tih finansijskih razloga. Ni danas u Crnoj Gori nema uslova da se snimi kvalitetno ono što mi sviramo, pa moramo ići van države, a to mnogo košta.

Koliko je danas bolje vrijeme za rokenrol u Crnoj Gori, koliko su se stvari promijenile u odnosu na doba kada ste počinjali?

Stvari su se mijenjale i uzlaznom i silaznom putanjom. Bilo je perioda kada je bilo mnogo prostora gdje se moglo svirati, postojao je donedavno i studio u Nikšiću (Basement) gdje se moglo snimati i scena je jedno vrijeme zaživjela. A onda je čovjek koji je držao taj studio otišao, pa je na taj način dosta mladih bendova ostalo zakinuto. Doduše, postoji još par studija u Crnoj Gori, ali su u pitanju značajno skuplje varijante koje mlađi rokenrol bend finansijski ne može iznijeti. U posljednje vrijeme opet je dosta teška situacija i sa prostorom za svirke, pa je ovaj Montenegro pab trenutno jedino mjesto u Podgorici gdje rok bendovi mogu da nastupe.

Mnogi mlađi bendovi vas navode kao uzore.

Ljudi su uglavnom upoznati sa tim kroz koliko teške uslove smo prošli i možda zbog toga predstavljamo uzore za njih. Jer ako čovjek nema čeličnu volju i snagu, želju da uspije i da ide glavom kroz zid, teško će isplivati na površinu. Čovjek mora biti hrabar i voljeti ono što radi. Rekorderi ste po istrajnosti kada su u pitanju crnogorski rok bendovi. Koliko mislite da još možete da gurate tu priču? Ne razmišljamo o tome. Ovaj koncert nije jubilarni, specijalno ćemo se pripremiti za tu priliku, za veliki koncert negdje tokom ljeta ili početkom jeseni. Veliki je uspjeh za nas što smo istrajali i ne mislimo puno o tome šta će biti dalje. Samo puštamo da nas vodi muzika i ljubav prema njoj.

Ko je Jovana iz pjesme?

Jedna od najpopularnijih pjesama D.S.T.-a “Jovana” postala je simbol nikšićkog benda, a čak ju je i obradilo nekoliko srpskih pank grupa.

Lješković kaže da je zapravo u pitanju pjesma koju su, dok je on bio na služenju vojnog roka, stvorili ostali članovi D.S.T.-a i svirali pod drugim imenom (Akardija).

Lješković je kasnije promijenio refren, zbog čega mu se, kako kaže, ljutio ostatak benda, ali su promijenili mišljenje kada su čuli o čemu se radi.

“Jovana iz pjesme je moja ćerka, ona je bila inspiracija za taj refren. Ona je moja prvorođena ćerka i našli smo taj kompromis, ostali iz benda su rekli - okej, kad je već o njoj riječ prihvatamo. I to je to, njoj je posvećena pjesma”, objasnio je Lješković.

( Stefan Strugar )