Dan Ulcinja

Prva subota u aprilu rezervisana je za proslavu dana Ulcinja. Početak sezone plovidbe na moru i turističke sezone, te završetak berbe maslina, ključni su razlozi što se baš tada proslavlja dan najjužnije opštine. Subota je dan odmora; simbolično i Bog je, po predanju, odmarao taj dan u nedjelji u kojoj je stvorio svijet. I Ulcinj je odavno na počinku, samo što su ulogu „boga“ ovdje preuzele nadležne institucije. Zahvaljući Vladi, kao i uspješnim i dokazanim lokalnim političarima, on je uspio da postane sve ono što nikada nije bio, i onakav kakvim ga njegovi građani nijesu htjeli vidjeti. Javno preduzeće za upravljanje Morskim dobrom ga je svrstalo u kontinentalne gradove, samo mu još nije promijenilo ime. No, u nekim zvaničnim dokumentima te institucije postoji opština pod nazivom „Bojana-Ulcinj“?!

Pristupilo se „legalnom“ amputiranju dijelova njegove teritorije koja se bukvalno poklanjala domaćim i inostranim tajkunima, koji su namirisali lagan profit na znoju i leđima radnika koji su godinama uzdizali ovaj grad i njegova preduzeća. Sve je sistematski uništeno: od „Agroulcinja“ preko Solane i Građevinskog do „Ulcinjske rivijere“. Ulcinj je grad u kome ne postoji uspješna privatizaciona priča! Grad u kome je bilo mnogo hotela, ostao je bez ijednog, jer su isti promijenili namjenu: postali su parkinizi ili ruševine, koje stoje kao spomenik nesrećne i korumpirane tranzicije. Rušenjem hotela Galeb, najprepoznatljivijeg simbola grada, stavljen je pečat na javašluk, neznanje i bezobrazluk. Na taj način jasno je izražena tendencija mijenjanja identiteta mjesta, u kojem su do prije 20 godina Njemci činili 90 odsto stranih turista.

Ali, ni tu nije kraj, jer je ekologija nešto na što se nikada nije obraćala pažnja. Port Milena je umjesto turističke atrakcije, na kojoj ponosno stoje sojenice i kalimere, postala ekološka bomba, kojoj niko ne želi prići, bojeći se da će na taj način dobiti neku zaraznu bolest. A na Bojani izgleda mogu svi osim njenih ribara, koji su (ne)pažnjom nadležnih institucija došli u situaciju da promijene svoju vjekovnu tradiciju.

Za Valdanos nema što da se doda; on je nastavio da bude „pojas Gaze“ u Crnoj Gori, mjesto koje nije u „šengen-zoni“ i na čijem ulazu ne važe ni diplomatski pasoši. Mjesto gdje građani ne smiju da šetaju, vlasnici ne smiju u svoja imanja, gdje država štiti svoje „vrijedne objekte“ oružjem, a svoju nacionalnu bezbjednost obezbjeđuje kršenjem osnovnih ljudskih prava. No, mitski Vladanos je besmrtan, baš kao i grad kome pripada. Njegove masline stoje na prvoj liniji odbrane časti, štiteći tradiciju i upućujući jasnu poruku da nikada neće prestati da budu plodne i snažno prkose aktuelnoj nepravdi. Grad u kome se ogleda multikulutarlni duh Mediterana, gdje se pričaju dva jezika, gdje se praktikuju tri vjere, i gdje su ljudi uvijek prijateljski nastrojeni, definitivno ne zaslužuje ovakav tretman nadležnih.

No, ponekad i loše predstavlja nešto dobro, samo ako se to razumije. Nema mjesta strahu: Ulcinj će nadžjeviti one koji ga ne razumiju, koji ga blate i poniživaju. Jednostvno, on se tome nikada neće prilagoditi. Tačno je da je u Crnoj Gori u posljednje dvije decenije većina opština nazadovala, ali istina je sljedeća: mogućnosti napretka u svakoj opštini su manje nego li u Ulcinju. To znači da za uništavanje ulcinjske turističke privrede, nije dovoljno biti samo u establišmentu DPS-a ili lokalni politički beskičmenjak, koji konobariše među raznim tajkunima. Za to je potrebno biti „umjetnik“! Najbolju definiciju stanja dao je jedan moj sugrađnim, poznati tustički radnik, koji je rekao da kada pogleda današnji grad, osjeća se kao „vanserijski slikar kome su neznalice i kriminalci švrljali po djelu uništavajući svu ljepotu koju je godinama stvarao“.

Ipak, ne treba biti pesimista, naprotiv. Ulcinj zaslužuje bolje, a Svevišnji određuje da se bolje i ostvari, samo uz strpljenje i blagost, osobine koje građani ovoga mjesta nesumnjivo posjeduju. Iako je jedina primorska opština gdje konstantno opada broj stanovinika, i jedina koja je svrstana među siromašne, Ulcinj će, na sreću, uvijek imati ko da brani. Njega će štititi ljubav njegovih građana, starosjedilaca, legendi, mnogobrojnih posjetilaca i turista i svih onih koji ga vole i poštuju, a takvih je zaista mnogo i u zemlji i po svijetu. Iskreno, on takvima i pripada. Onima koji ga cijene zbog svega onoga što je u svojih 2.500 godina bio i zbog te predivne tradicije koju je ostavio za sobom. Njega brani i legendarni Šas, i kultni Valdanos, i mistična rijeka Bojana i njegova monumentalna Kaljaja (Stari grad). Dobri duh bdi nad njim ne dozvoljavajući nikome da ostvari svoje zle namjere do kraja.

A gradovi se ne prepoznaju samo po svojoj ekonomiji već i po svom duhu koji je ovjde i dalje ostao vidno bogat oličen u vrijednostima kosmopolitskog karaktera. Njegov “Galeb“ će ponovo raširiti krila i vinuti se ka nebu, a njegove masline odrediti tok besmrtne ljepote! Siguran sam da ubrzo slijedi njegov pun razvoj, nošem energijom i entuzijazmom omladine, baš kao u znamenitoj „Ulcinjskoj svadbi“ legendarnog Redžep-age!

( Dritan Abazović )