Ustav i asimilacija

Koliko je Crna Gora sposobna da izgradi naciju u liberalno-građanskom smislu i kakav je odnos Ustava Crne Gore prema asimilicaji

I

Pojam građanske države u prvom redu podrazumijeva primat individualnih prava nad kolektivnim, odnosno onih koji bi se izvlačili iz pripadništva nekoj društvenoj grupi. Naime, da bi se ostvario princip da je Crna Gora liberalno-demokratska politička zajednica, njeni članovi moraju kroz pojam građanstva biti titulari građanskih prava i sloboda, a ne kroz pripadništvo određenoj etničkoj grupi. Čistom građanskom principu odgovara državno-političko-teritorijalni pojam nacije imun od kulturno-etničkih elemenata. Ovaj princip u sudaru sa različitim društvenim kontekstima trpi manja ili veća odstupanja. Na primjeru Crne Gore ovo se ogleda u dijelu Ustava koji reguliše prava i položaj manjinskih naroda. Potrebno je naći odgovarajuću ravnotežu između principa građanstva i multikulturalizma, kako odstupanja ne bi ugrozila minimum pretpostavki liberalno-građanske države, odnosno učinili koegzistentnim teško spojive pojmove liberalne države-nacije i multikulturalnosti. Zato je potrebno voditi politiku tolerancije i uvažavanja.

II

Da li Ustav Crne Gore zabranjuje asimilaciju? Pod asimilacijom se podrazumijeva društveni proces koji se ogleda u tome da jedna društvena pojava, u kontaktu sa drugom društvenom pojavom iste vrste, gubi svoj lični identitet, prepoznatljivost ili potpuno nestaje, odnosno kulturna asimilacija ili društvena asimilacija može se definisati kao socio-politički odgovor na demografsku multietničnost koja podržava ili podstiče asimilaciju etničkih manjina u dominantnu kulturu.

Ona je suprotna pojava multikulturalnosti koja zagovara rad na održavanju kulturnih različitosti. Ustav Crne Gore u članu 80 propisuje: “Zabranjena je nasilna asimilacija pripadnika manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica’’. U drugom stavu istog člana država se obavezuje da pruži zaštitu ovim grupama od nasilne asimilacije. Otvaraju se dva pitanja.

Prvo, da li Ustav Crne Gore dozvoljava nenasilnu asimilaciju, čak i kada je ona institucionalizovana, i drugo, što se dešava ukoliko se proces asimilacije vrši unutar naroda koji sebe ne smatraju manjinskim. Uzmimo kao neosporno da svaki pojedinac ima pravo da tokom svog života mijenja pogled na svijet, te time i svoje nacionalno i drugo opredjeljenje.

Međutim, što ukoliko je promjena uslovljena egzistencijalnom i/ili psihološkom prinudom? Da li smo svjedoci da dvije najmoćnije društvene institucije djeluju asimilatorskije? Ukoliko bismo pošli od principa da je sve što Ustavom i zakonom nije zabranjeno - dozvoljeno, a nenasilna institucionalizovana asimilacija nije izričito zabranjena, kako odgovoriti na pitanje da li se ovakvim činjenjima krši Ustav?

Ovaj je ustavni princip (član 10 Ustava Crne Gore) nastao u ranoj fazi razvoja ustavnosti kao reakcija buržoaško-liberalne države na feudalno podaništvo, odnosno na princip po kome je zabranjeno sve što izričito nije dozvoljeno, uspostavljajući prezumpciju u korist slobode, postao je predmet kritike u više pravaca. Opšepoznata je činjenica da ne postoji podudarnost između ustavno-zakonskih i moralno-etičkih zabrana.

Rečeno jezikom Opšteg imovinskog zakonika “i što nije zabranjeno, može da ne bude pošteno”. Dakle, moralno-etičke zabrane su šire od ustavno-zakonskih te se propisivanjem ovog principa daje legalitet kršenju ovih normi ukoliko nisu obuhvaćene i kao zakonske obaveze. Dalje se ističe da se ovaj princip mora tumačiti tako da se odnosi isključivo na pojedinca i na njegove slobode i prava, dok bi za državu odnosno državne organe važio suprotan princip, njima bi bilo zabranjeno sve ono što im izričito nije stavljeno u nadležnost.

Otvara se i pitanje odnosa između pravnih praznina, tj. potrebe njihovog popunjavanja u skladu sa principom zabrane uskraćivanja prava i pravno slobodnog prostora koji proističe iz principa da je sve što propisima nije zabranjeno dozvoljeno. Teorija daje okvir za rješavanje ovog problema, te se pravne praznine moraju popunjavati ako se radi o nekom važnom pitanju koje zakonodavac nije namjerno zaobišao i ako se popunjavanjem praznine neće protivrječiti osnovnim načelima pravnog poretka.

III

Puna sloboda nacionalnog izražavanja te u skladu sa tim zabrana bilo kakvog diskriminatornog odnosa mora biti prioritet. Na ovakvom odnosu se zasniva društvena stabilnost, pa bi institucije od najviše društvene moći i uticaja morale da budu njeni promoteri. U našem društu mora preovladati svijest i praksa da se u određena ljudska prava se smije dirati, pogotovu ona koja su duboko dio intime.

Nadam se da sazrijeva generacija koja će na naše različitosti gledati kao na naše bogatstvo, kako bismo uspjeli da organizujemo pristojan život na ovako lijepom prostoru. Raditi na izgradnji moderne države/nacije zasnovane na ljudskim pravima i vladavini prava sigurno da traži priličan napor, ali učestvovati u stvaranju ustavnog patriotizma (izgradne nacije po liberalnom modelu zasnovane na vrijednostima), svakako ga čini savladivim.

( Sergej Sekulović )