Petoro Bakića odrasli bez roditelja: Najmlađi nikako da nađe posao

Dragić Bakić (18) odrastao je u Dječijem domu „Mladost“ u Bijeloj u Herceg Novom u velikoj familiji srodnih sudbina, gdje je vaspitač otac svih tužnih i potrebitih, a lijepa riječ često jedina zamjena za sve propušteno i uskraćeno.

Dragić kaže da je majka umrla na porođaju, dok oca nije zapamtio, jer se upokojio kada je imao godinu i po. Poslije smrti roditelja, u domu su se našli i njegov stariji brat Komnen i tri sestre Vinka, Sneža i Marina. Iako bez roditeljskog staranja, za Bakiće se bez izuzetka može ustvrditi da se nijesu „predali“.

Treba mi posao. Trudim se da ga nađem, međutim, ne znam zašto, ali to mi nikako ne uspijeva.

"Komnen je završio gastronomiju, a specijalizaciju u Londonu, Marina završava hotelijerstvo, Sneža govori nekoliko jezika i trenutno plovi na brodu Mediteran, a Vinka ima svoju porodicu", rekao je Dragić napomenuvši da ih je tetka, očeva sestra, posjećivala dok je bila živa i da nema kontakt sa širom porodicom.

Širok životni put otvoren je pred Dragićem a on, kako kaže, nije siguran kojom stazom je nabolje proputiti. Završio je srednju trgovačku školu, stekao sertifikat za omladinskog lidera, osnovnu informatičku pismenost, govori engleski jezik, u potrazi za poslom radio u obezbjeđenju, bio i konobar i prodavac mobilijara na plaži, ali zna i osjeća da može bolje i više. Ukoliko bi našao posao, smatra da bi riješio dio svojih trenutnih problema.

"Treba mi posao. Trudim se da ga nađem, međutim, ne znam zašto, ali to mi nikako ne uspijeva. Ljudi se čude kada pitam za posao, kažu da oni u posljednje vrijeme otpuštaju, ne zapošljavaju", kazao je Dragić.

Radio razne poslove

Zahvaljujući direktoru Centra „1. jun“ Željku Darmanoviću, Dragić je trenutno, do kraja školske godine, smješten u toj ustanovi, a posao, kako kaže, pomogao bi mu da nađe stan i omogućio da razmišlja o budućim planovima vezanim za fakultet. U takvim životnim okolnostima Dragić promišlja o ljudima na jedini mogući način - „bio mi je kao otac“ i „pomogao mi je kao svome sinu“.

"Volontiram u Centru zahvaljujući velikodušnosti direktora Darmanovića. Imamo drugarski odnos, a kroz osmijeh i šalu provodimo vrijeme. Veoma sam mu zahvalan jer mi je omogućio da preko raspusta ostanem u Centru. Bio sam bez posla a Željko i pravnica Vera Kovačević mnogo su mi pomogli", rekao je Dragić napomenuvši da u vrijeme ferija u Centru ne radi kuhinja.

Prvi posao, izdavanje ležaljki i skutera na plaži, Dragić je našao sa 15 godina, a zarađeni novac činio ga je neizrecivo srećnim.

Kada je izašao iz Dječijeg doma „Mladost“ u Bijeloj, postavši punoljetan, Dragić je živio u Kotoru, a godinu dana je radio poslove obezbjeđenja.

"Ostao sam bez posla jer nijesam imao licencu niti novca da položim za licencu... U martu prošle godine došao sam u Podgoricu i uz preporuke zamjenice direktora u Domu u Bijeloj Slavice Ilić, jedne divne i učinjene žene, omogućen mi je smještaj u Centru “1. jun” do kraja školske godine, odnosno do sredine jula. Profesor muzike u Centru Darko Marković primio me je tada u svoj dom, jer je vidio da sam bez posla i para. Kod Mirka Dragovića i njegove porodice bio sam neko vrijeme. U međuvremenu, našao sam posao u Kosta kafeu, ali u oktobru, kao tehnološki višak ostao bez posla", rekao je Dragić.

Prvi posao, izdavanje ležaljki i skutera na plaži, Dragić je našao sa 15 godina, a zarađeni novac činio ga je neizrecivo srećnim.

"Bio sam u osmom razredu. Trčao sam od uzbuđenja, sretan da mogu kupiti nešto robe. Želio sam samo da se bolje obučem. Međutim, te godine u domu je izbio požar i ja ostadoh bez stvari", sjeća se Dragić.

U Domu ostavio dio života

Boravak u Dječijem domu „Mladost“ ne može se zaboraviti, kazao je Dragić, napomenuvši da je u toj instituciji „dio života ostavio“.

"Braća i sestre su bili stariji pa su brzo napustili dom, ali svima nam je pomogao direktor Borislav Đukanović. Pomaže mi trenutno da vanredno završim četvrti stepen. Ne brini ništa, kaže on, tvoj fakultet je moja briga, a onda kroz šalu dodaje da sam mu ja najgori od svih Bakića, ali neće dozvoliti da ne završim fakultet. Boro mi je više od oca, ali on pomaže jednako i drugoj djeci u domu. Osim njega, u najtežim trenucima pomogli su mi Saša Vuksanović i Vesna Vuković. Kada završim četvrti stepen razmisliću o fakultetu. Komunikativan sam, interesuje me ekonomija i matematika, a posjedujem već solidno znanje engleskog jezika. Mislim da će mi odgovarati Ekonomski fakultet. U svakom slučaju sam optimista", rekao je Dragić.

Najmilija disciplina bila je međusobno gađanje papučama kada vaspitači pođu kućama.

"U domu smo bili svi jedna porodica. Po četvoro u sobi a porodicu čine nas dvadesetoro djece. Vaspitači su nam bili kao roditelji a nas su tretirali kao svoju djecu, iako smo ponekad, mora se priznati, bili nemirni. Najmilija disciplina bila je međusobno gađanje papučama kada vaspitači pođu kućama. U najljepšoj uspomeni ostali su sedmodnevni izleti na Ivanovim koritima, društvo..., kuma Senka i ostali, koji su se o nama brinuli. Kuma Senka i sada kaže: 'Znaš li Baka koliko sam ti puta presvukla pelene'. Vaspitač Mićo nikada ništa nije uzeo za ozbiljno... Posuđivali smo svi od njega novac a on nikada nije znao koliko mu dugujemo. Imali smo džeparac, ali u našim uslovima dezodorans ili toaletna voda mogu biti luksuz ili jedna od teško ostvarivih želja", rekao je Dragić.

( Jovan Stanišić )